Odgovori na vaša pitanja
Poštovani,
imam kćerkicu od 20 mjeseci. Propričala je sa 14 mj. Sada uveliko priča (ne skroz čisto) prepričava detalje iz vrtića, pjeva pjesmice. Prohodala je sa nepunih 15 mjeseci. Inače prijevremeno je rođena i bila u inkubatoru 44 dana, rođena u 34 sedmici sa 1.950 kg. S obzirom na cijelu situaciju, veoma sam oprezna i pratim njen razvoj, kao malu sam je vodila kod defektologa na vježbice. Sada me zanima što ima problem sa slaganjem kockica, kada spojim dvije kocke krene da vrišti i kaže da ih razdvojim. Ona se igra sa njima, broji ih i slaže jednu pored druge a ne dozvoljava da se spoje. Čula sam da se na osnovu slaganja kockica kod djece može mnogo zaključiti pa me zanima da li to ukazuje na nešto? Hvala puno na odgovoru.
Poštovana,
vidim da ste brižna i pomalo prestrašena majka, što je razumljivo s iskustvima koja ste imali i strahovima koje ste sigurno proživljavali u prvim danima djetetovog života. Prema svemu što ste naveli čini mi se da se rani razvoj odvija uredno, dijete lijepo napreduje. Ukoliko je jedini problem koji vidite slaganje kockica nemate razloga za zabrinutost. U dobi od 20 mjeseci dijete se igra kako njemu odgovara, slaže i ruši. Odrasli se mogu i trebaju pridružiti igri, mogu ponuditi svoje ali dijete nekada prihvati a nekada ne i to je potpuno u redu. Nemojte se uzrujavati, djeca mogu reagirati i na našu zabrinutost. Što se tiče dijagnostike postoji test inteligencije koji koristi slaganje kockica, no on se ne primjenjuje prije pete godine.
Poštovani,
imam sina od 6 godina koji se razvijao normalno do 5 godine, tad su počeli problemi. Tete u vrtiću su se počele žaliti na njegovo ponašanje da ne želi sudjelovati u radu grupe i da dosta zaostaje za drugm djecom svoje dobi, da dosta burno reagira kad nešto nije po njegovom i da zna tući djecu čak i psovati i pljuvati. Kod kuće smo počeli primjećivati da zaboravlja neke stvari npr. ne zna gdje se nalazi košara za smeće iako u tom stanu živimo od njegova rođenja. Odveli smo ga u Suvag gdje su nam rekli da ima hiperaktivnost sa poremećajem deficita
pažnje i da mu je grafomotorika i fina motorika nezrelija, ovdje iskazane na 3 g, okulomotorika na 5 g, a opća znanja na 6g. Hedovu probu ne izvodi, nesigurno izvodi neke motorička vještine i sposobnosti i crtež čovjeka ispodprosječno za dob. Poznaje sva slova, boje, brojeve, broji do 20, kod kuće dosta radimo s njim gdje pokaziva vidan napredak ali kad smo mi s njim. Na testiranju za školu nije htio odgovoriti na ništa što su ga pitali iako to zna. Psihologinja je savjeovala neurološku obradu i pregled dječjeg psihijatra pa vas ovim putem pitam gdje mi savjetujete da to obavimo i kako se to radi. Na pregledu za školu gdje smo tražili odgodu defektologinja je rekla da sumnja na autizam pa moje je pitanje vezano i za to da li se za vrijeme polusatnog ispitivanja može dijagnosticirati autizam iako ja kod njega ne primjećujem simptome koji se vezuju za autističnu djecu. Do sad nije progovorio slovo r vodili smo ga kod logopeda ali nije htio sudjelovati pa je rekla da vježbamo kod kuće. Kako živimo u maloj sredini i nemamo mogućnost odlazaka na terapije koliko mi kao roditelji možemo pomoći. Molimo vaše mišljenje. Unaprijed zahvalni.
Poštovana,
vjerujem da ste kao roditelji zbunjeni različitim preporukama i pretpostavkama koje ste do sada dobili. Prema opisanim ponašanjima teško je zaključiti o čemu bi se zapravo radilo. Vidim da ste bili na dijagnostici u Suvagu, pretpostavljam da su vam dali i savjete o eventualnim dodatnim pretragama kao i radu s djetetom. Što se tiče dijagnoze autizma defektologinja ga je vjerojatno spomenula kao jednu od mogućnosti no za to bih preporučila napraviti dijagnostički pregled na Edukacijsko rehabilitacijskom fakultetu Zagrab, Centar za rehabilitaciju. Informacije možete naći na Internet stranici http://centar.erf.unizg.hr/. Slažem se da bi bilo dobro napraviti neurološku obradu, to se može napraviti u bolnici na uputnicu. Ne znam iz kojeg ste mjesta, pa je najbolje da se savjetujete sa svojim liječnikom o najbližoj bolnici gdje to možete obaviti. Tek kada se sazna pravi uzrok djetetovog ponašanja može se dati i prava preporuka o pomoći.
Poštovani,
Imam sina od 5 godina i 4 mjeseca te ne može izgovarati slovo l i r (ljepše izgovora slovo r - l puno teže izgovara (ako je na početku riječi ne može ni izgovoriti)). Prije 5 mjeseci smo bili kod logopeda te nam je rekao da to nije zabrinjavajuće u njegovim godinama te da se još može popraviti. Ja vidim da kod njega nema napretka te me to već jako zabrinjava. Molim Vas za pomoć i savjet, te što možemo napraviti?
Poštovani,
unutar pete godine života optimalno je da dijete progovara glasove L i R. Tako da je vaše dijete sada u fazi progovaranja tih glasova. Pratite razvoj još neko vrijeme. Možete se igrati igre koje jačaju mišiće jezika, "konjić", jezik odiže prema nepcu, coktanje, zatim oblizivanje gornje usne, lijevo-desno...
Ako se izgovor ne poboljša, svakako prije polaska u školu krenite na logopedske vježbe.
Imam dječaka od tri godine i još ne spaja rečenice. Vodila sam ga kod našeg lokalnog logopeda koji traži da donesem nalaz sluha koji se radi pod anastezijom. Moje pitanje je da li treba da se zabrinem i uradim taj nalaz ili da se malo strpim? On ide u vrtić i savršeno čuje, zato mi nije jasno zašto moram dijete mučiti bez ikakve potrebe. Unaprijed hvala na odgovoru.
Poštovana,
dobro slušanje, preduvjet je razvoja dobrog govora, stoga tražimo pregled audiologa. Što se tiče toga da li raditi pod anastezijom ili ne posavjetujte se s vašim liječnikom. Potičite dijete da spaja dvočlane izraze, tipa, daj piti, hoću još, ne to, tata papa... to je jednostavna rečenica. Bitno je da krene, a razvoj i iskustvo će ga poticati u napredovanju govora dalje.
Dobar dan!
Imam dijete od 5,5 godina i ima pervezivni razvoji poremećaj, ali ne priča. Imam jednu veliku molbu. Dolazim iz Rijeke i trebam broj bilo kojeg slobodnog logopeda za svoje dijete. Zvala sam par brojeva ali oni su zauzeti. Molim pomoć.
Poštovana,
svakako vam je važno da dijete uključite u rad s logopedom, ali i s defektologom-rehabilitatorom. Isto tako, ako nije, ako možete i ako uvijeti dozvoljavaju dijete treba biti uključeno u vrtić, ili igraonicu, radi stimulacije socijalnog ponašanja.
Ne bih vam konkretno znala preporučiti nekoga u Rijeci. Pokušajte na stranicama Hrvatske udruge za disleksiju, www.hud.hr, prema popisu logopeda u Hrvatskoj pronaći logopeda bliže vama.
Poštovanje,
imam djevojčicu od 8 godina. Tri godine ide kod logopeda (č-ž-š i r). Od prvog mj o.g. ide i kod defektologa radi sumnje na disleksiju i disgrafiju. Uz to dijete ima strabizam. Napominjem da se radi o veselom, inteligentnom djetetu. Zanima me kome bih se trebala obratiti da sagleda cjelokupnu situaciju? Nikakve daljnje pretrage nismo radili, trudnoća i porod bili su uredni. Unaprijed hvala
Poštovana,
uz to što je vaše dijete uključeno u rad s logopedom i defektologom, koji vam mogu dati mišljenje i preporuku, svakako trebate i psihološku dijagnostiku.
Disleksiju i disgrafiju dijagnosticira logoped u suradnji s psihologom i drugim stručnjacima po potrebi (defektolog, neurolog, audiolog....).
Također vam treba i mišljenje učiteljice o školskom uspjehu i sposobnostima vašeg djeteta. Nakon toga stručnjaci zajednički donose zaključak o sposobnostima učenja.
Poštovani,
Imam curicu od skoro 4 godine. Počela je mucati kada joj je bilo 2 god i mjesec dana. Na početku je to bilo ta ta ta ta tata. Kasnije je počela ubacivati neke riječi samo da sebi olakša.. npr. eeee tata gdje si? Bilo je razdoblja kada je mucanje gotovo i nestalo ali čim se pojavi neki stres ili pozitivno uzbuđenje, mucanje se vraća! sada ima taj problem da jako teško počinje pričati, ali kad odčepi tu rečenicu izgovori odlično. Samo je tajpočetak JAKO težak. I ja sam mucala kao mala, i sada nekad ali već znam kako si pomoći. Mene zanima može li razvojno mucanje tako dugo trajati? Ja sam očajna... Inače jako je živa, temperamentna, nema mira, dosta je neposlušna, stalno se suprostavlja... Molim Vas za mišljenje. Hvala puno!!
Poštovani,
razlika između razvojnog mucanja i onoga što zovemo pravim mucanjem je u svjesnosti dijeteta da ima poteškoće s govorom i zbog toga je dijete zabrinuto. Ta zabrinutost kod dijeteta izaziva strah od govorne situacije, strah izaziva grčenje mišića i sama fluentnost govora se usljed toga još više pogoršava. Zato je dobro svako mucanje, pa i razvojno koje traje više od šest mjeseci kontrolirati kod logopeda. Logoped tada kod pregleda odlučuje da li su potrebne logopedske vježbe ili samo savjetovanje roditelja i kontrola po dogovoru.
Stoga bih vama preporučila da odete do logopeda, da pomogne vašoj djevojčici pronaći način kako da prevlada početnu napetost.
Poštovani,
Molim vas da mi pomognete. Moja kćer je rođena 14.05.2007. godine, ide u vrtić od 1g i 3 mj. Trenutno ide u vrtićku grupu u kojoj su sva djeca školski obveznici. Na prijedlog odgajateljice išli smo na razgovor kod vrtićkog psihologa jer je ona pametna, ima dobru koncentraciju i dobru grafomotoričku sposobnost. Psiholog je navedeno potvrdio te je rekao da smatra da je spremna za školu po emocionalnim, socijalnim, grafomotoričkim i ostalim kriterijima za školu. Išli smo na razgovor kod psihologa i logopeda u školi, te su oni isto tako potvrdili da je spremna za školu (jedino da mora vježbati izgovor slova Š jer ima podignuto nepce). U međuvremenu smo išli kod logopeda, te smo dobili dijagnozu dyslalie odnosno glasovi S, Z i C blago umekšani, Š,Ž,Ć,Č,Đ, DŽ u logatomima dobri, inače umekšani izgovor, L blago neprecizna artikulacija u nekim kombinacijama, R (v)nedovoljno vibrantan ili dobra, R(k) omisija. Inicijalni glas u riječi prepozna, finalni ne. Slogovnu sintezu razvila, analiza u fazi razvoja. Glasovnu sintezu/analizu nije usvojila- Ispravno ponovi rečenicu do 10 elemenata. Riječi suprotnog značenja savladala. Odnose lijevo desno, gore-dolje na vlastitom tijelu i u prostoru savladala. Hvat olovke u desnoj ruci, ispravno precrta zadane likove. Kod prepričavanja prati slijed, koristi se gramatički ispravnom, složenom strukturom rečenice. Logopedica je preporučila vježbe,ali u toj ustanovi imaju popunjeno pa sam zvala druge ustanove kako bih se za iste informirala. U toj drugoj ustanovi mi je logoped rekao, na osnovu pročitanog nalaza od prvog logopeda, da nikako ne dajem dijete s takvim jezičnim poteškoćama u školu jer će imati teškoće s čitanjem i pisanjem na početku školovanja, a i kasnije u daljnjem školovanju, te da je jako bitna emocionalna zrelost za upis u školu. Psiholog u vrtiću mi je rekao da je ona emocionalno zrela. Što se podrazumijeva pod emocionalnom zrelošću? Htjela sam napomenuti da ona plače kad nešto nije po njenom, kad ne pobjedi u nekoj društvenoj igri, dosta je vezana za mene, inzistira da svaki dan ja dolazim po nju vrtić i da ju vodim u isti, spava još uvijek s nama u sobi, kad se ja ustanem prije nje, ljuta je i tužna jer sam se ja prije ustala. Kad joj kažem da mora pospremiti igračke, ona kaže da zašto ona mora sve raditi i neka joj ja pomognem (tako na kraju i bude). Ima dobro razvijenu koncentraciju, može i do 2 sata vježbati vježbenice, zna sva slova čitati i pisati, ali ne zna kad joj kažem npr. riječ list da se ta riječ sastoji od slova l,i,s,t. Zna pročitati ta slova. U vrtiću smatraju da bi joj bilo dosadno još jednu godinu u vrtiću i preporučuju da ide u školu. Molim Vas vaše mišljenje o tome da li da moja kćer krene u školu sa 6 godina i 3 mjeseca? Unaprijed zahvaljujem na vašem odgovoru.
Poštovana,
pitajte dijete što misli o tome da krene u školu? Kad su djeca sazrela sami traže da idu u školu i oštro se protive odlasku u vrtić. Dobili ste vidim puno mišljenja o vašem djetetu, svi zaključuju da je djevojčica zrela za polazak u školu. Vjerujem njihovoj procjeni. Isto tako mislim da bi bilo bolje riješti izgovorne poteškoće prije škole, da se dijetetu omogući dobar start. Uz školske imati će i logopedske zadaće, a i nedovoljno zreli govorno-jezični sustav može otežavati usvajanje čitanja i pisanja.
Emocionalna zrelost nam pokazuje da se dijete ponaša u različitim situacijama i zahtjevima onako kako to očekujemo prema dobi djeteta. Za školu to znači da može odsjediti pet sati, slušati upute i izvršavati zadatke. Primjereno se ponašati s vršnjacima i odraslima. Tete u vrtiću su zadovoljne s njezinim ponašanjem. Sklona sam vjerovati tetama, dobro poznaju dijete i mogu nas dobro savjetovati. Poteškoće s ponašanjem kod kuće, nesamostalnost, je više suradnja s vama. Kakva su vaša očekivanja od nje? Da li vam je još uvijek mala djevojčica?
Što se tiče toga da bi joj u vrtiću bilo dosadno, to lako rješite na način da je uključite u neke dječje aktivnosti, gdje će se razvijati i učiti, ne nužno školsko znanje. Ples, pjevanje, sport..., što je izrazito važno, možda čak i važnije za kasnije usvajanje akademskog znanja. Dijete se socijalizira, polako se navikava na obaveze, razvija mozgovna područja, koja kasnije olakšavaju cjelovito učenje i razmišljanje.
Mislim da odgovor morate sami pronaći u sebi. Kada se odlučite, i s odlukom budete mirni, tada ste dobro odlučili.
Poštovana,
Imam sina od 2 i pol godine još ništa ne priča pa nas je psihijatar uputila da ga odvedemo u Sarajevo u bolnicu na neke pretrage vezane za govor. Rekla je da to moramo uraditi do njegove treće godine.Cijeli proces traje pet dana a osim govora bit će na nekom posmatranju 24 sata. Kada mu kažemo da otvori vrata, donesi loptu, auto, da sjedne, da piše na tabli da obriše tablu, otvori vrata od auta, donesi jaknu, kapu itd. razumije i sluša, ali nema riječi iz njega.Ne znam kakva je to bolnica i šta se sve tu radi.Vodimo ga i kod radnog terapeuta jer ima problema sa senzornom motorikom super se slaže sa tetom koja radi sa njim i ako smo imali problema u početku. Ne znam šta da radim, da li da ga vodim u bolnicu. Molim za Vaše mišljenje. Unaprijed se zahvaljujem.
Poštovana,
svakako postupite prema savjetu liječnika. Na vrijeme dobivene informacije će vas umiriti. Znati ćete da li trebate još nešto poduzimati i na što trebate obraćati pažnju. Važno je samo da stalno budete uz dijete, da ne bi doživjelo traumu zbog odvajanja.
Poštovanje,
imamo sinčića koji ima 4 godine i 3mjeseca. Smatram da je inteligentan, bistar, uz to što je i vrlo živo i veselo, zaigrano dijete. Zabrinula sam se prije nekoliko dana kada smo slučajno naišli na zastave europskih zemalja koje su učili u vrtiću. Naime, nije mogao prepoznati niti jednu osim Velike Britanije (radi se o 5 zastava). Zatim sam mu pokušala nekoliko puta ponoviti, on je djelovao vrlo zainteresirano, ponavljao je za mnom, no kada sam od njega tražila da sam kaže odgovore, nije bio u stanju. Vidjelo se na njemu da se trudi ali se ne može sjetiti, čak mi je djelovao potišteno zbog toga. Ponavljala sam mu tako puno puta, no rezultati su bili isti. Kako me to jako uznemirilo, idući dan sam pokušala ponovo, također nije bilo promjena. Moram napomenuti da zna sva slova, brojeve do 20. Također i na engleskom, prepoznaje mnogo vrsta dinosaura i njihove karakteristike, zna mnogo pjesmica, lijepo crta, polako i piše slova, odličan je u sportovima, zna plivati, roniti, skakati u vodu, skijati, klizati...
Zanima me da li bi trebala biti zabrinuta, radi li se možda o nezainteresiranosti, zaigranosti, da li je ok za njegovu dob i ako nije što bi trebali poduzeti da se stanje popravi. Hvala
Poštovana,
vaše dijete se lijepo i uredno razvija. Ovo bih pripisala nekom trenutnom raspoloženju i nemogućnosti da poveže sliku s imenom (jer čitajući slova to radi, povezuje sliku, oblik i glasno izgovara ime slova). Tako da nema razloga za zabrinutost. Dijete se vjerojatno, možda, samo pretpostavljam, nije snašlo jer mu je pojam značenja riječi država, zastava, bio preapstraktan. To znači da ta riječ, pojam, država, ime države, zastava, u dječjem razmijevanju ne izaziva predodžbu o tome što to je. Probajte s kartom, i globusom iskustveno objasniti, ali ne inzistirajte ako vidite da je to vašem dijetetu stresno (bude potišten).
Poštovani,
imam dječaka od 5 i pol godina koji jako slabo priča. Do godinu dana je izgovarao mama, tata, deda, baba sa oko godinu i pol je pričao to je moje i kupi koje /cole/ i tu je stalo do jedno četiri godine. Upozoravala sam pedijatricu na to no ona je uvijek odgovarala: pa draga mama on je muško dijete pa imate već dvoje djece pa znate da muška djeca kasnije poćinju pričati itd. Prije njegove navršene 4 godine samoinicijativno sam ga odvela kod logopeda i poslan je na obradu u suvag Osijek, gdje ga je psihologinja nakon kraćeg testiranja (moram napomenuti i da je dosta nemirno dijete) ocijenila kao dijete sa graničnom intelektualnom sposobnošču (kvocijent mentalnog razvoja 66). Poslje toga je slijedio defektolog, neuropedijatar, eeg (koji je uredan) da bi na kraju dobila uputnicu za genetičara. U međuvremenu se njegov govor malo popravio i govori oko 40-tak riječi. Pitanje je sljedeće - unatoč nalazu psihologa u svakodnevnom životu Bruno normalno funkcionira igra se sa vršnjacima (ponekad mu se rugaju zbog govora, pa se povuče) ali u igri s autićima, kockicama, normalno se igra, vozi bicikl... što još mogu učiniti jer imam osjećaj da od svih tih nalaza nas samo bacaju ko ping-pong lopticu i na pitanje zašto je to tako samo sliježu ramenima.
Preporučen mi je pregled u Kabinetu za rano otkrivanje poremećaja komunikacuje na ERF Zagreb no oni imaju sve termine popunjene za ovu godinu. Sad sam više očajna, jer vremena je malo on bi ove godine trebao krenuti u predškolu.
Poštovana,
svakako se predbilježite na dijagnostiku na Erf-u, pa makar i za godinu dana. A u međuvremenu pronađite logopeda koji će raditi s djetetom na usvajanju izgovora i jezika.
Također ako imate mogućnosti pronađite i defektologa-rehabilitatora, on će s dječakom raditi na usmjerenoj pažnji i koncentraciji, na podučavanju osnovnim elementarnim znanjima i vještinama. Dijagnostika može pričekati, ali terapija i vježbe ne. Nemojte gubiti dragocjeno vrijeme. Sada se može puno napraviti, brže i lakše nego kasnije.
Poštovani,
imam djevojčicu od 4 godine koja ima Down sindrom. Nedavno je morala izvaditi obje gornje jedinice, te me zanima da li će joj to stvarati probleme u razvoju govora, koji je ionako usporen. Unaprijed zahnalna mama
Poštovana,
to je vrlo teško zaključiti bez pregleda dijeteta.
Mislim da ništa, manje ili više kao i kod svakog drugog djeteta u vrijeme rasta zubića. Ovisi o djetetu i njegovim sposobnostima prilagođavanja novonastaloj stuaciji u usnoj šupljini.
Poštovana profesorice,
roditelji smo dječaka (2g i 4m). Skoro ništa ne govori. Ispruži ruku i kaže "da" kada nešto treba, sa dva zadnja slova imena zove starijeg brata,"mama" i "tata" je zvao prije ali ni toga sada nema. Kada mu kažemo da ponovi neki zvuk ponavlja (hajde zagalami, reci aa, prstom preko usana proizvodi onaj "brm-brm" nepcem i jezikom napravi "klok", šalje poljubac "ba")… Kada mu kažemo da zatvori vrata, donese loptu, auto, da sjedne… razumije i sluša, ali nema riječi iz njega. Molimo Vas da nas savjetujete, unaprijed HVALA.
Poštovani,
iz vašeg opisa ponašanja dječaka, zaključujem da vaš sin komunicira (gestom), i razumije poznate govorne situacije, što je za ovu dob najvažnije.
Ono što je neobično je, da je zvao mama, tata, a sada to ne radi? Iz toga razloga bilo bi dobro da posjetite logopeda i psihologa, koji se bave ranim razvojem. Oni će u intervjuu s vama i kroz pregled vašeg dječaka, dati mišljenje da li se radi o nekoj možebitnoj teškoći, ili je samo uredno kasnije progovaranje. Također će vas savjetovati što i kako poduzimati u cilju najboljeg za dijete.
Poštovani,
majka sam dječaka trećeg razreda, koji ima problem nečitkog rukopisa i veoma sporo piše, te dodatne probleme oko učenja. Također veoma sporo čita. Čitajući o disleksiji i disgrafiji uočila sam da ima jasne pokazatelje ovih sindroma. Nikada nije imao problem s govorom, motorikom, a vodila sam ga i na procjenu inteligencije koja je više nego zadovoljavajuća. Dijete se vidno muči kada treba čitati i pisati. Na vlastito inzistiranje otišla sam logopedu, koji je nakon dvije minute rekao da on nema problem i nezainteresirano rekao da s njim ozbiljno treba raditi, da jako zaostaje. Molim da mi odgovorite, da li je izostavljanje slova pri pisanju, mučenje pri čitanju (slovkanje), nečitak rukopis i problemi s matematikom jasan pokazatelj ovih sindroma ili se stvarno može raditi o nezainteresiranosti i odbijanju djeteta da radi.
Poštovana,
prema opisanim teškoćama imate potupuno pravo na sumnju oko teškoća čitanja i pisanja. Sama procjena vještine čitanja i pisanja traje barem sat vremena i više, tako da bih vam savjetovala da odete do logopeda koji će napraviti potpunu procjenu jezično-govornih sposobnosti, kao i same vještine čitanja i pisanja i uključiti dijete u logopedske vježbe.
Poštovana,
majka sam uskoro 4-godišnje djevojčice (rođena 1.4.) koja ima dijagnosticiran sindrom hipotonije. 2 godine inentizivno smo išli na vježbe. Sad pohađa vrtić. Govori pomalo nerazgovijetno ali barata s velikom fondom riječi. Ponekad tepa kao mala beba pogotovo otkad pohađa vrtić. Zanima me kad je potrebno posjetiti logopeda?
Za prof.psih. pitanje je u vezi mokrenja u pelene i danju i noću. U kadu želi obaviti nuždu (što joj dopuštamo samo prije spavanja ili prije kupanja) ali u WC školjku jako teško, skoro nikako. Do koje se godine tolerira mokrenje u pelenu? Psiholog kojeg smo posjetili kaže do 5 god nema brige? Čini mi se da je to prekasno. Molim vas vaše cijenjeno mišljenje. Unaprijed hvala!
Brižna mama
Draga mama,
logopeda slobodno posjetite, procijenit će zrelost govora vašeg djeteta, po potrebi dijete uključiti u logopedske vježbe, a vama savjetovati što i kako da radite svakodnevno.
Često nam se događa kada se druže djeca starije i mlađe skupine, da stariji oponašaju govor mlađih. To im je zabavno, privlače pažnju....
Skrećite joj pozornost, da je ona velika i da vi očekujete, da tako i govori. Naravno ono što može. Kada izgovori nešto tepajuće, a vi znate da može točno izgovoriti, odglumite da je ne razumijete. Npr. mama daj mi oka, mi kažemo, ne znam što je to, mi nemamo oka, mi imamo sssoka. Tražite je da za vama ponovi, mama daj mi sok.
U vezi mokrenja točno je da se dijagnoza enureze (noćnog mokrenja) daje tek iza pete godine, no naviku kontrole mokrenja djeca usvajaju između druge i treće godine. S obzirom na hipotoniiju bilo bi dobro posjetiti urologa i provjeriti postoji li organski uzrok. Budući dijete obavlja nuždu u kadi zaključujem da je postignuta kontrola mišića, pa je potrebno učvrstiti naviku. Za to je prvenstveno važna dosljednost u zahtjevu načina obavljanja nužde, a to mora uvijek biti WC školjka. Ukoliko dijete smije obaviti nuždu jednom u kadu, drugi put u pelenu neće se u mozgu uspostaviti čvrsta veza između potrebe i mjesta obavljanja. Dakle ukoliko ne postoji zdravstveno opravdanje odrasli moraju donijeti odluku i ne pristajati na kompromise.
Poštovani,
logopedica nas je uputila na pregled i testiranje psiholingvističkih sposobnosti, pa me zanima kako izgleda to testiranje i šta se tamo sve provjerava. Sin je napunio pet godina, posjetili smo logopedicu jer nije izgovarao glas r, u roku 1,5 mj nakon vježbe sa mnom doma lijepo izgovara glas r. Unaprijed se zahvaljujem na odgovoru.
Poštovana,
testiranje se obavlja kroz imenovanje određenog slikovnog materijala, ponavljanjem određenih jezičnih struktura - rečenica, odgovaranje na pitanja, .... time procjenjujemo govorno - jezičnu zrelost djeteta, odnosno usvojenost, razumijevenje i upotrebu jezika i govora u svakodnevnim govornim situacijama.
Poštovani,
moja kćer ima 23 mj. i ima jako mali fond riječi, max.20-tak. Ona nas sve razumije i pokazuje stvari dok ju ispitujemo šta je šta ali slabo priča. Pedijatrica nas je sa 3 mj. starosti uputila neuropedijatru jer su joj šakice još uvijek bile stisnute sa palcem unutra, UZ mozga uredan i nakon 3 pregleda kod neuropedijatra do godine dana rekli su nam da je sve u redu s njom. Pedijatar koji trenutno mjenja našu pedijatricu rekao nam je da je još rano za bilo kakvu dijagnostiku šta se tiče govora i neka vježbamo s njom par puta na dan po 5 min. da joj ponavljamo neku riječ dok ju ne izgovori. Molim Vas vaše mišljenje da li bi trebalo s njom otići na dijagnostiku i gdje?
Poštovana,
prema opisu, vaša djevojčica ima uredan razvoj jezika i govora, i za sada ne uviđam potrebu za logopedskom dijagnostikom. U ovoj dobi važno je da dijete komunicira i da vas razumije. S dvije godine pojavljuje se rečenica, kao dvočlani izraz, npr. mama daj, tata pa-pa, deda brrrm... Igrajte se oponašanja zvukova glasanja životinja, va-va, ko-ko, ga-ga, pi-pi....i sve igre koje potiču razvoj mišića govora, coktanje jezikom, oponašanja konjića, oblizivanje gornje usne lijevo-desno, puhanja mjehurića, sviranja trube... S djetetom te dobi ne radimo direktno podučavanje i vježbanje, nego potičemo govor u toku igre kroz cijeli dan.
Poštovani,
kada se može reči da je dijete progovorilo? Čitam zadnje vrijeme dosta o govoru djece jer sam majka jednog nepričalice i nailazim na puno različitih informacija. Moj sin će uskoro navršiti tri godine (u travnju) i barata s nekih 40-tak riječi. Ponekad mu se zalomi rečenica, uglavnom od dvije tri riječi npr. pap va va (pas laje) ili baba huha šaša (baka kuha čaj). Da li to znači da je moje dijete progovorilo???
Možda vam zvuči smiješno moje pitanje, ali obraćala sam se s pitanjima kod više stručnjaka i svaki mi je drugačije pojasnio. On definitivno spada u grupu djece koja se neverbalno super izražavaju i mi smo do sada i tako komunicirali. No, sada svi zajedno u kući nastojimo da on te geste pretvori u riječi. Trudi se, ponekad toliko da u pokušajima izgovora mu sline idu, a ponekad ima faze baš me briga. Posavjetovala sam se i s pedijatricom, koja mi je bez pardona dala uputnicu za orl na Suvagu i kompletnu obradu, psiholog, logoped. Ne primjećujem neka odstupanja kod njega. Razumije, izvršava naloge, motorički je spretan. Zbunjena sam. Molim Vaše mišljenje. Hvala.
Poštovana,
da vaše dijete je progovorilo. U trenutku kada dijete kaže "mama" i pri tome gleda u mamu, znači povezuje zvuk-govor sa značenjem te riječi, dijete je progovorilo. Dalje razvoj govora ide brže ili sporije. Dobri pokazatelji razvoja vašeg sina su razumijevanje i komunikacija. Razvoj govora ima neki svoj tempo, koji ovisi o brojnim činiteljima,kako genetskim, tako i okolinskim. Većina djece uredno usvoji većinu glasova do dobi od pet godina i nije potrebna dodatna intervencija, u smislu logopedskih vježbi.
Kažete mi da dijete prilikom pokušaja govorenja slini, provjerite podjezičnu resicu, ne smije biti prekratka (provjerite da li može odići jezik prema nepcu, isplaziti jezik van, oblizati gornju usnicu..), ako imate sumnje neka pogleda i vaša pedijatrica ili orl specijalist. Također gledajte kako dijete jede i guta, dali žvače hranu, svi ti pokreti usta i jezika pomažu i razvoj mišića koji sudjeljuju u govoru (nije dobro ako dijete jede samo mekanu i tekuću hranu). Ovo su samo neki mogući pokazatelji koje još treba provjeriti, tako da je dobro da u Suvagu napravite kompletnu procjenu. Vi ste brižna mama, i u redu je da pitate i tražite više mišljenja, a onda ćete sami gledajući svoje dijete najbolje moći zaključiti što mu treba.
Poštovane,
imam po meni jedan veliki problem. Primjetila sam kod svoje kćeri 13 god da si je rezala ruku i to zihericom, na moje pitanje kad je to radila i iz kojeg rzloga odgovorila je da je to napravila kad je bila ljuta na mene ali ne zna točno kada i da se ne može sjetiti situacije jer je u zadnje vrijeme često ljuta na mene... Inače je i prije a i u zadnje vrijeme
vesela i pričljiva, komunicira uvijek veselo i sa mnom i ukućanima, nema nikakvih vidljivih promjena, u školi je vro dobar do odličan đak, baš nikakvih promjena u ponašanju iako sam primjetila da je ponekad malo ljuta ali nemam mogućnost odrediti u kojoj situaciji. Inače smo nas dvije relativno komunikativne i otvoreno razgovaramo skoro o svemu. Ipak je tinejđer i neke stvari pripisujem tome, ali očito ima nekakav problem... Rekla mi je da je to prvi puta napravila i vjerujem joj jer nisam primjetila prije ništa slično... Ne znam kome da se obratim za pomoć, na koji način da ja s njom razgovaram o konkretnoj stvari, kako da ju preispitam a da ju ne odgurnem od sebe? Stoga Vas molim da mi svakako odgovorite da pomognem svome djetetu što prije. Hvala unaprijed.
Poštovana
Razumijem vašu zabrinutost i slažem se da je samoozljeđivanje problem. Uzroci samoozljeđivanja mogu biti različiti, među njima je i ljutnja koju navodi vaša kćer. No u pozadini se uvijek kriju ili teškoće s izražavanjem i kontrolom emocija, koji se često ne znaju ili ne mogu izraziti riječima, a moguće je i kažnjavanje samoga sebe. Nanošenje boli nekim osobama daje osjećaj da su stvarno žive, a nekada je tjelesna bol način da se poništi psihička bol. Često se javlja u vrijeme puberteta jer je to doba emocionalnih turbulencija, no ne prestaje nužno s odrastanjem. Naprotiv, postoji opasnost da postane način rješavanja napetosti i preraste u neki vid kompulzivnog ponašanja. Da biste pomogli svojoj kćeri nužno je analizirati i utvrditi stvaran uzrok – kada se javlja želja, što se dogodilo, koji osjećaji i misli prate želju za samoranjavanjem. Vjerujem da vas takvo ponašanje plaši i uzrujava, no razgovoru o tome treba priči smireno i s razumijevanjem. Ukoliko se takvo ponašanje ponavlja a ne uspijete sami pronaći rješenje svakako potražite stručnu pomoć psihologa.
Poštovani,
imam sina od dvije i pol godine, pošto ima problem sa senzo-motoričkomstimulacijom upućen je kod radnog terapeuta, ne mogu reći ništa loše oradnom terapeutu ali mislim da njihov prvi susret nije prošao najbolje i od tada moj sin jednostavno odbija da radi sa njom. Kad smo ga odveli prvi put kod nje, ona me je upitala da li se plaši jakih zvukova, ja sam rekla da se ne plaši, zatim je počela da koristi razne instrumente a on je samo posmatrao sa strane pomalo se plašeći ne muzike nego radnog terapeuta, stalno je bježao meni u krilo a ja bi ga tješila da je sve u redu (cijelo to vrijeme nije plakao). Dok je svirala jedan instrument on joj je sam prišao i samo što ga nije dirnuo (instrument) nakon toga me je upitala da li bi on ostao sam sa njom ja sam rekla da vjerovatno ne bi jer nikad ga nigdje nismo ostavljali samog. Tako je i bilo ja samo što sam izašla vani na par minuta a on je počeo da plače i da sam otvara vrata, pokušala je da ga smiri ali jednostavno nije uspjela u tome. Sada svaki put kada idemo kod nje on plače toliko jako da od neke muke počne povraćati, da bi taj isti radni terapeut rekla kako mi njega trebamo odvesti kod psihijatra, ne znam zašto je to predložila, ja mislim da je greška u njoj. Ovo kažem ne kao roditelj svoga sina već kao osoba koja smatra da svako dijete nije isto pa prema tome i pristup prema djetetu treba biti različit. Ja znam da je on osjetljivo dijete, ali je isto tako vrlo drago i milo dijete, koje se voli maziti, dijete koje prilazi drugoj djeci i igra se sa njima, njegov odnos sa drugim ljudima ali po mogućnosti da to nisu doktori je dobar. On još ne zna da priča pa često zna kada je nezadovoljan ili uplašen da skače na jednom mjestu ili da udara sam sebe (ona kaže da su to stereotipi). Možete li mi molim Vas odgovoriti šta da radim da li da ga odvedem kod prihijatra, sama pomisao na to me plaši jer znam da je moj sin dobro. Unaprijed se zahvaljujem. Jako zabrinuta mama.
Poštovana
Dijete od dvije i pol godine baš nije sretno kad ga se odvaja od majke u nepoznatoj i novoj situaciji, naročito ukoliko nije dobro pripremljeno za to. Nije mi baš jasno kako je došlo do toga da ste rekli da ne bi ostao sam s terapeutom a zatim izašli. Dijete je dobro čulo da je majka zabrinuta u vezi odvajanja pa je na to i reagiralo. To je očekivano ponašanje. U situacijama kada dijete namjeravamo ostaviti s nekim važno je da ga dobro pripremimo, da mu objasnimo da će ostati s tetom i malo se s njom igrati, da se brzo vidimo i sl. Nerijetko ni roditelji nisu baš voljni ostaviti dijete sa stranom osobom pa bio to i stručnjak, što je razumljivo. Kad je u pitanju terapija želimo i znati što će se raditi s djetetom. Dobro ste zapazili da svako dijete nije isto pa mu ne odgovaraju ni isti pristupi. U svakom slučaju ponašanja koja opisujete da se javljaju pri svakom odlasku na terapiju svakako mogu smanjiti rezultate terapija koliko god ona sama po sebi inače bila dobra. Ne znam zašto vas plaši odlazak psihijatru, ja u ovoj situaciji vidim neke prednosti. Kao prvo budući vaš sin ima senzomotoričke razvojne smetnje bilo bi dobro napraviti cjelovitu obradu koja uključuje i psihologa i po potrebi neurologa i psihijatra. No svakako bi to trebali biti stručnjaci specijalizirani za ranu dječju dob, najbolje u nekoj ustanovi koja se bavi dijagnostikom te vrste teškoća. Tako biste dobili najbolje savjete kako pomoći sinu i ubrzati njegov razvoj. Ujedno bi dobili i potvrdu da senzomotoričke teškoće nisu psihijatrijski problem.
Poštovanje!
Imam sina u trećem razredu, odličan je učenik, jako voli čitati, ima razne aktivnosti kojima se bavi. Oduvijek je bio malo više osjetljiv. Tako i danas lako zaplače čim mu se netko počne rugati. Sam mi kaže da mu nije problem neko manje zadirkivanje nego to što zna da će se rasplakati. Kako bih mu mogla pomoći da očvrsne i da ne bude toliko plačljiv. Hvala
Poštovana
Osjećajnost je lijepa osobina koja podrazumijeva osjetljivost na teškoće drugih, razumijevanje i spremnost na pomoć. No ne treba je brkati s preosjetljivosti koja nam stvara teškoće u svakodnevnom životu. Uvijek oko nas ima ljudi koji se rugaju, možda ne i s namjerom da nas povrijede. Često je to što zovemo ruganjem zapravo naša interpretacija nečega što netko kaže. Preosjetljivi ljudi skloni su većinu rečenog interpretirati kao kritiku ili napad. Iste riječi nekoga će jako povrijediti a na druge neće ostaviti nikakav učinak, neke će samo nasmijati. Preporučam vam da razgovarate sa svojim sinom o tome što njemu znači ruganje, što ga uzrujava i vrijeđa. Ukoliko mu netko npr. reče:“ Kakve su ti to hlače?“ što prvo pomisli? Može misliti da se nikome ne sviđa kako se oblači, a može i pomisliti da nam se ne sviđaju iste stvari i baš ga briga što drugi nose. U pozadini je zapravo pitanje koliko je dijete samosvjesno, koliko je zadovoljno samim sobom takvim kakvo je. A za to mu je potrebna podrška roditelja. Kada je dijete sigurno da ga volimo baš takvim kakvo je lakše će se nositi s drugima koji misle drugačije. No ukoliko mi stalno vodimo previše računa o tome što će drugi reći i pokušavamo „popraviti“ dijete nećemo mu moći puno pomoći da se osjeća bolje.
Poštovani,
imam pitanje za psihologa. Imamo sina od 4 godine. Razigran je, veseo i druželjubiv. Ipak, problem se pojavio u vrtiću. Teta nam je skrenula pažnju da sve sukobe rješava tučnjavom. Ne uspijeva problem riješiti verbalnim putem. Najgore je to što se potuče čak i u slučajevima kad se npr. djeca ne žele igrati s njim. U dogovoru s tetama u vrtiću svakodnevno pratimo situaciju, te mu na osnovu njegovog ponašanja toga dana, određujemo kaznu ili nagradu za dobro ponašanje. Na žalost, prošlo je već 10-tak dana i ne vidimo ama baš nikakve pomake na bolje, štoviše počeo je još i lagati, samo da ne zaradi kaznu. Danas se desilo još nešto što me posebno rastužilo. Nakon što sam mu rekla da će danas opet biti u kazni, obzirom na to da se opet mlatio, briznuo je u plač i govorio kako je on za sve kriv i kako mu je žao da on nije curica jer se one nikad ne tuku, pa onda ni ja nebi bila nikad ljuta na njega. Uf. Jednostavno sam se slomila i rekla mu da niti slučajno ne bih željela da je on curica i da ga volim najviše na svijetu upravo ovakvog kakav je.
Postavlja se pitanje, imaju li te naknadne kazne uopće smisla? Što nam vi predlažete? Žao mi ga je, jer imam osjećaj da se trudi ali ne zna kako da si pomogne. Svakodnevno pričamo s njim o tome i suprug i ja, ali bojim se da ne pretjeramo i ne postanemo kontraproduktivni u nastojanjima. Hvala na odgovoru.
Poštovana
Zapravo me razveselilo vaše pitanje jer ste u njemu dali sve odgovore. Zaključak o nagradama i kaznama je potpuno točan, dijete zbog kazni ne mijenja ponašanje već uči kako se ponašati da izbjegne kaznu, pa makar to uključivalo i laž. Slično je i s nagradama, jer kad prestanemo davati nagradu prestaje i potreba za „dobrim“ ponašanjem. Djetetov plač kad ste opet bili ljuti na njega zapravo pokazuje što je mu je potrebno a to je roditeljska ljubav. No voljeti dijete ne znači pristanak na sva njegova ponašanja. Dijete treba roditelja koji ga uči o životu, spremno je slušati i nije sretno kad su roditelji ljuti ili tužni. Kad se vaše dijete rasplakalo zapravo vam je reklo: nemoj se ljutiti, nemoj me kupovati nagradama i kaznama nego mi objasni što da radim. Umjesto prodika o tome kako je ružno kad se tuče bolje mu je mirno reći: ne sviđa mi se takvo ponašanje. Analizirajte konkretnu situaciju koju je riješio tučnjavom i recite mu kako biste željeli da reagira u takvom slučaju. Koja su alternativna ponašanja. I ne zaboravite pitati kada je uspio izbjeći tučnjavu i izraziti zadovoljstvo time. No postoji još jedna važna stvar, a to je da djeca jako malo uče od onoga što pričamo a puno više od promatranja našeg ponašanje, načina kako mi rješavamo probleme. Važni odrasli su temelj obrazaca koja djeca oponašaju, vrijednosti koje usvajaju. Ako smo sami skloni sukobe rješavati svađama, galamom i agresijom teško ćemo dijete riječima uvjeriti da se ponaša drugačije.
Poštovani,
molim vas za savet. Radi se o našem dečaku, koji ima 3 godine. Problem je u mucanju. Sve je krenulo iznenada kada je imao dve i po godine. Nismo sigurni, ali mislimo da se to dogodilo nakon njegove prespavane noći bez nas, kod babe i dede. Tu noć je preplakao i prevrištao, i mislimo da se prilično istraumirao tada. Pre toga je uz neka pogrešno izgovarana slova, najnormalnije govorio. A onda je krenuo pomalo da muca, pa sve više i više. Letos smo ga vodili prvo u zavod za patologiju govora u Kralja Milana. Tamo smo prošli sve po redu, od pedijatra, stomatologa, neurologa, fizijatra i na kraju kod logopeda. Svi specijalisti su rekli da je sve, izuzev govora u redu, što smo mi i znali (jednostavno vidimo svoje dete). Međutim, vežbe koje smo dobili od logopeda da sa njim radimo kući, su za mnogo veći uzrast i on je premali da bi imao strpljenja i pažnje da to ispoštuje. Nakon toga, odveli smo ga u Institut za patologiju govora u Gospodar Jovanovoj. Tu je problem bio u tome što oni imaju takav princip rada da dete ostaje nasamo sa logopedom (tako se rad pokazao efikasnijim), pa je on prvi tretman prevrištao i preplakao, pa nas je logoped posle 15-ak minuta zvao da dođemo po njega. Naravno, nismo se usudili da ga više traumiramo i pogoršavamo.
Što se njega tiče, on je veoma veselo i živahno dete, vrlo pametno i brbljivo. Vrlo je osteljiv i razmažen, rekao bi isuviše. Brine nas i to što on pohađa vrtić i da će pre ili kasnije početi deca da ga zadirkuju, pa se plašimo da se ne povuče u sebe. Možete misliti kako nam je kada ga vidimo kad nekome nešto pokušava da kaže a taj neko izgubi strpljenje nakon nekoliko sekundi (jer dete ne uspeva da izgovori) pa skrene pogled na drugu stranu. Mi smo se uvek prema tome odnosili onako "školski." Nikada ga nismo ispravljali, skretali mu pažnju. Uvek ga strpljivo saslušamo. Ono što je vredno pomena je, da je nakon našeg letovanja skoro potpuno iščezlo mucanje. Međutim, to je trajalo nekih mesec dana, a onda je krenulo ponovo da se pogoršava. Nekada je to manje a nekad više izraženo, a zadnjih 10-ak dana gore nego ikad. Recite mi, molim vas, kada bi bilo pravo vreme krenuti opet na neke tretmane i gde? Da li da mu počnemo skretati pažnju i možemo li uopšte mi nešto sami preduzeti bez logopeda? Molim vas ne zamerite na preopširnosti. Razumete zabrinutost, u to sam siguran. Sve najbolje!
Poštovani,
u razdoblju između 2-5 godine mnoga djeca prolaze periode netečnosti govora. Moguće je da je prospavana noć kod bake i djeda mogla biti "okidač" za početak mucanja. Povlačenje smiptoma nefluentnog govora za vrijeme godišnjeg odmora može biti normalno, spontano povlačenje simptoma, ili i rezultat opuštenije atmosfere i odmak od doma gdje možda postoje i neki stresori koji vam nisu prepoznati. Sami govorite da je isuviše osjetljiv i razmažen. Porazgovarajte s psihologom o načinima jačanja samosvjesti i samopouzdanja.
Također ako simptomi traju duže od 6 mjeseci svakako potražite pomoć logopeda. Raspitajte se među roditeljima i tetama u vrtiću o dobrim iskustvima i krenite. Spontano povlačenje nefluentnosti je moguće, ali je važno da vas netko usmjerava. Dobri pokazatelji za spontani oporavak su dobra, educirana i podržavajuća okolina, odsustvo drugih jezično govornih poteškoća, te obiteljska anamneza gdje se mucanje također povuklo.
Poštovani,
moj sin ima 30 mjeseci još ne govori samo nešto kao aaa, "ide" kad to kaže naglasi slovo "d", "ma" i tome slično.Ne izgovara niti jednu riječ, što se tiče samog razumjevanja nije loše ali nije ni najbolje,znao je uraditi na primjer odnesi mami loptu, auto i tome slično na način da ga moj muž vodi za ruku i kaže mu uzmi loptu i odnesi mami i kada bi mi donio loptu dobio bi poljubac za to i to se sam namjesti da ga poljubim. Pošto je bio malo prehlađen prije par dana i nije se radilo sa njim, sada kad mu kažem da mi donese loptu ili nešto drugo on se odupire, ljuti se i počne udarati sam sebe,pa čak i kad mu samo započnem rečenicu "da ti mama nešto kaže.... "jednostavno neće da sluša, neće da me pogleda u oči, izvija se samo da izbjegne tu situaciju.Ne znam zašto to radi.Radni terapeut nam je rekla da ga moramo naučiti da sluša, pa makar to rezultiralo plačem i odupiranjem.On je s druge strane vrlo drago i veselo dijete, voli se maziti, voli se igrati sa drugom djecom, strašno voli muziku i fudbal i neke crtiće a najdraži mu je Pink panter. Već neko vrijeme ide kod radnog terapeuta jer ima poteškoća sa senzo-motoričkom stimulacijom,mene zabrinjava to što ponekad a naročito kad hoda zna gledati u stranu ali samo očima, ne okreće glavu prema predmetu koji gleda, kako da ga odviknem od toga, prije je stalno trljao nos, uz naše neodobravanje to je prestalo. Išli smo kod defektologa, logopeda oni su rekli da radimo sa njim kući, sve ono što su nam rekli mi smo ispoštovali, neuropedijatar nam je rekao da je on OK da samo malo zaostaje u govoru, uradili smo eeg i magnetnu rezonancu sve je u redu. Radni terapeut rekla da ćemo se duže družiti sa njom jer on neće da se igra - radi sa njom. Gledala sam jednu emisiju o odgoju djece gdje kažu, da kad dijete odbija da uradi nešto to nije zato što ono neće da posluša nego je problem u tome što dijete nije dovoljno zrelo da uradi neku radnju, to kod mog sina nije slučaj jer ne može jednom uraditi nešto a već drugi put to isto odbija. Moje pitanje glasi kako se postaviti prema mom sinu, da ga previše ne forsiram jer je po prirodi osjetljiv i žao mi ga je kad plače. Izvinite molim Vas na opširnom pitanju. Unaprijed se zahvaljujem. Lijep pozdrav.
Poštovana,
slažem se s vašom radnom terapeutkinjom da vaše dijete treba naučiti "sušati", ali pri tome mislimo da treba razvijati udruženu pažnju i koncentraciju kao osnovne preduvjete za bilo koju vrstu učenja. Da, također se slažem da dijete ne izvršava naloge jer nije zrelo i spremno da to učini. Ometajući faktori mogu biti poteškoće iz senzomotoričkog područja.
U svakom slučaju krenite s intenzivnom stimulacijom. Uz radnog terapeuta bilo bi dobro da možete uključiti i defektologa rehabilitatora, po mogućnosti nekoga tko se bavi ranom intervencijom. Uz savjete koje ste dobili, educirajte se i sami preko priručnika o razvoju djece. Preperučam vam i autora Greenspana i njegov pristup radu s djecom, Floor time, koji je važno svakodnevno i često provoditi. Daje dobre rezultate.
Imam 15 godina i još neznam izgovoriti slovo C. Umjesto ceste kažem secta, crkva-srkva.
Također previše šuštim kada pričam i kada izgovaram slovo Š. Stvarno više neznam šta da radim, jel mogu šta učiniti da prestanem šuštit i izgovarati slovo C čisto? Možete li savjetovati i šta da dalje da učinim. Unaprijed hvala.
Lijepi pozdrav,
Svakako vam savjetujm da potražite iskusnog logopeda i da što prije krenete na vježbe. Moguće se radi o anatomskim poteškoćama (zubi, čeljust...) ili govornoj navici, ili nekim drugim uzrocima... Uz upornost i vrijeme, uz dobro vođenje logopeda, sigurna sam da rezultati neće izostati.
Zovem se Ivana i imam curicu staru 4 i pol godine. Već godinu dana muca, ali na faze. Zna po mjesec dana mucat i zastajkuje: "za za za zasto ili čak ponavlja "ja sam razmišljala la la. Kod logopeda smo bili početkom devetog mj. ali je to bila faza ne/mucanja pa logopedica nije dala nikakvu terapiju... pa me zanima šta je najbolje napraviti.. čekati ili ponoviti posjet? Ona je inače jako osjećajna i mila i koliko ja znam nije doživjela nikakvu traumu...
Poštovana,
može se raditi o normalnoj razvojnoj nefluentnosti koja može trajati i do godine dana. Do toga dolazi zbog nezrelosti govorne muskulature kao i zbog nedovoljne zrelosti i iskustva jezičnog razvoja djeteta (rječnik, gramatika...).
Važno je vaše ponašanje prema djetetu, nemojte joj skretati pozornost na njezin način govora, strpljivo je slušajte. Umjesto govori polakše, što često radimo, u želji da pomognemo, radije recite - slušam te. Dijete se može opustiti s idejom da okolina ima vremena za njega.
Ako simptomi potraju duže od 6 mjeseci, i ako se iznenada pogorša broj ponavljanja uz pojavu tikova, svakako ponovno posjetite logopeda.
Poštovani,
kada se može reći da je dijete progovorilo? Čitam zadnje vrijeme dosta o govoru djece jer sam majka jednog nepričalice i nailazim na puno različitih informacija. Moj sin će uskoro navršiti tri godine (u travnju) i barata s nekih 40-tak riječi. Ponekad mu se zalomi rečenica, uglavnom od dvije tri riječi npr. pap va va (pas laje) ili baba huha šaša (baka kuha čaj). Da li to znači da je moje dijete progovorilo???
Možda vam zvuči smiješno moje pitanje, ali obraćala sam se s pitanjima kod više stručnjaka i svaki mi je drugačije pojasnio. On definitivno spada u grupu djece koja se neverbalno super izražavaju i mi smo do sada i tako komunicirali. No, sada svi zajedno u kući nastojimo da on te geste pretvori u riječi. Trudi se, ponekad toliko da u pokušajima izgovora mu sline idu, a ponekad ima faze baš me briga. Posavjetovala sam se i s pedijatricom, koja mi je bez pardona dala uputnicu za orl na Suvagu i kompletnu obradu, psiholog, logoped. Ne primjećujem neka odstupanja kod njega. Razumije, izvršava naloge, motorički je spretan. Zbunjena sam. Molim Vaše mišljenje.
Poštovana,
da vaše dijete je progovorilo. U trenutku kada dijete kaže "mama" i pri tome gleda u mamu, znači povezuje zvuk-govor sa značenjem te riječi, dijete je progovorilo. Dalje razvoj govora ide brže ili sporije. Dobri pokazatelji razvoja vašeg sina su razumijevanje i komunikacija. Razvoj govora ima neki svoj tempo, koji ovisi o brojnim činiteljima,kako genetskim, tako i okolinskim. Većina djece uredno usvoji većinu glasova do dobi od pet godina i nije potrebna dodatna intervencija, u smislu logopedskih vježbi.
Kažete mi da dijete prilikom pokušaja govorenja slini, provjerite podjezičnu resicu, ne smije biti prekratka (provjerite da li može odići jezik prema nepcu, isplaziti jezik van, oblizati gornju usnicu..), ako imate sumnje neka pogleda i vaša pedijatrica ili orl specijalist. Također gledajte kako dijete jede i guta, dali žvače hranu, svi ti pokreti usta i jezika pomažu i razvoj mišića koji sudjeljuju u govoru (nije dobro ako dijete jede samo mekanu i tekuću hranu). Ovo su samo neki mogući pokazatelji koje još treba provjeriti, tako da je dobro da u Suvagu napravite kompletnu procjenu.
Vi ste brižna mama, i u redu je da pitate i tražite više mišljenja, a onda ćete sami gledajući svoje dijete najbolje moći zaključiti što mu treba.
Poštovani,
moj dječačić ima pet godina jedno jako veselo i razigrano dijete. Ono što mene zabrinjava kod njega je to što sam primjetila da u zadnje vrijeme zna ponovoti tiho ono što je već rekao, (npr. hoću loptu pa onda sasvim tiho hoću loptu) a da pritom uopće nije svjestan da je to ponovio. To se nekad zna ponoviti više puta.
Poštovana,
iskreno, nemam neku ideju zašto bi to dijete radilo, ako je sve ostalo u redu, osim da se igra zvukovima i govorom.
Pratite ga i pokušajte uočiti što time, takvim govornim ponašanjem dobiva? Igru? Zadovoljstvo glasom, šaptom? Pojačavanjem razumijevanja, koncentraciju? Mašta?...
Poštovana,
imam sina kojem je tri i pol godine i jako malo priča ali sve razumije šta mu se kaže. Vodili smo ga kod defektologa i on nas je prebacio kod psihologa koji je rekao da je sa njim sve ok i da kasni nekih osam mjeseci za ostalom djecom. On neke riječi zna da kaže ali ipak to je jako malo, možda nekih 7 riječi i ni njih ne kaže čisto. Mi ukućani ga razumijemo ali kad ga neko drugi čuje ništa ne može da razumije. Kupili smo mu i slikovnice i pričamo sa njim svakog dana ali njega to ništa ne zanima i kao da se i ne trudi da nešto rekne. Molim za pomoć i za savjet šta da uradim i da li se može desiti da nikada ne progovori. Hvala
Poštovana,
vaše dijete je progovorilo, samo je govor u odnosu na dob oskudan. Treba pronaći način kako ga dobro motivirati da više govorno sudjeluje u komunikaciji.
Uključite se u rad s logopedom ili defektologom. Neka djeca zaista kasnije progovaraju, i do školske dobi govor bude uredno razvijen. No nije dobro samo čekati da se to dogodi samo po sebi. Krenite raditi uz stručnu pomoć.
Poštovane,
imam dijete u 1. razredu koje s velikim poteškoćama usvaja početno čitanje i pisanje. Konkretno, sestra blizanka ide s njim u razred, a ona gradivo usvaja bez većih poteškoća. Od početka godine ne vidi se napredak u prepoznavanju glasova i analizi sloa u riječima od tri i četiri slova. Čitanje je također uznapredovalo s tim riječima. Zbunjuje me to što dijete ima najviše poteškoća i gotovo uopće ne napreduje u području pisanja. Dakle, kad treba izgovorenu riječ ili slovo zapisati. Ako ga vidi zapisanog, on ga pročita, no kada to slovo ili riječ treba sam napisati ne uspijeva. Možete li savjetovati na temelju opisanoga što dalje s njim učiniti i kako mu pomoći. Unaprijed hvala.
Poštovana,
kako su teškoće s usvajanjem čitanja i pisanja prilično velike, dobro je što ima pomaka, najbolje bi bilo da svakako potražite pomoć logopeda. Treba vam netko da vas savjetuje i usmjerava kako najbolje pomoći vašem djetetu. Također važna je dobra suradnja s učiteljicom i svakodnevni rad kod kuće.
Pokušajte mu pisanje približiti na različite načine, oblikujte slova od glinamola, prstićem prelazite preko njih i glasno čitajte.....pišite slova po stolu, u velikim pokretima, a da ste stol prije toga posipali brašnom...., pišite prstima i bojama.... važno je pronaći i druge načine usvajanja pisanja osim olovke i papira.
Poštovana,
imam sina od 4,5 godine. Komunikativan je, zaigran i prilično akitivan. Brine me sljedeće. Kad je uzbuđen i želi nam nešto ispričati, obavezno šeće u krug i prilikom pričanja zamuckuje. Pokušavali smo ga prilikom razgovora diskretno posjesti, međutim, on to jednostavno ne može. Mora šetati u krug dok priča. Dok je smiren ne muca. Ujedno bih vam željela napomenuti da ima i problem s noćnim mokrenjem. Prije spavanja se pomokri i ne pije puno prije spavanja, međutim, ukoliko ga ne probudim oko 24 h i ne stavim ga na tutu, sigurno je da se sam neće probuditi radi punog mjehura, toliko čvrsto spava. Što nam je činiti? Zahvaljujem vam na odgovoru
Poštovani,
između 3-5 godine često se javlja razvojni oblik mucanja, koji sazrjevanjem govorno jezičnih sposobnosti nestaje, a govor postaje fluentan. To znači da se izgovorni sustav pročisti, ako dijete ne izgovara neke glasove, a također sam rječnik i rečenica se šire. U ovom periodu važno je ponašanje roditelja i djetetove okoline prema njegovom govoru. Cilj je ne usmjeravati pažnju na poteškoću u govoru. Biti strpljiv u slušanju, dati vremena djetetu da smisli i oblikuje ono što želi reći. Ne ga požurivati, ali i ne govoriti "govori polakše", ne završavati rečenice umjesto njega... Biti strpljivi.
Kada su "loši" govorni dani, to znači kada je govor izrazito loš, a dijete je nemirno, birajte za njega aktivnosti koje ne iziskuju od njega puno govora, čitajte-pričajte mu priče, gledajte crtiće....
To što dijete hoda kada govori, je njemu, pomoć u koncentraciji dok ne smisli odgovor.
Noćno mokrenje je nešto što bi trebali provjeriti s djetetovim pedijatrom, a on će vas znati najbolje uputiti što i kako dalje.
Poštovani,
Imam djevojčicu od dvije godine i 10 mjeseci koja vrlo slabo govori. Rođena je prirodnim putem bez komplikacija, dojena je 20 mjeseci, imala je reakciju na cjepivo sa 6 mjeseci i opet na isto cjepivo sa 18 mjeseci. Prohodala je s 11 mjeseci, puzala je sa 7 mjeseci. Kao beba gugutala je, glasno se smijala, a prve smislene riječi izgovorila je s 9 mjeseci. Iznimno je motorički spretna, vrlo se maštovito igra, crta poput školske djece, pleše, imitira sve što vidi osim govora. Na moje inzistiranje jer je pedijatrica smatrala da trebamo sačekati do treće godine, obavili smo preglede neuropedijatra (eeg uredan), orl specijalista (timpanometrija a, beru nismo uspjeli snimiti jer nije mogla zaspati), psihologa (mišljenja je da svladava zadatke i za stariju dob, ali ipak zaostaje u verbalnom razvoju) i logopeda. Imamo logopedinju koja s njom radi privatno jedanput tjedno, ali pomaka u govoru nema. Njeno je mišljenje (napominjem da je riječ o osobi s ogromnim iskustvom) da je riječ o vrlo inteligentnoj djevojčici koja bi se mogla povući u sebe ako uskoro ne progovori. Kao roditelj vidim da moje dijete muči nemogućnost verbalne komunikacije, ponekad je i jako frustrira, a ja se osjećam nemoćnom. Sve svoje vrijeme podredila sam njoj, sudjeluje u svemu, nas dvije se dobro razumijemo, ali vidim da ju je okolina počela "čudno" gledati. U želji da govori ona ispušta "čudne" zvukove, poput bljam, pljm, kriči ili plače. Neke riječi izgovori ponekad i onda jednostavno nestanu. Molim Vas savjet što još mogu poduzeti da olakšam svojoj djevojčici. Zabrinuta mama.
Poštovana,
iz vašeg opisa savjetovala bih vam da se i dalje usmjeravate na razumijevanje i komunikaciju. Nemojte inzistirati isključivo na glasovno-govornoj komunikaciji, koristite se gestama. Na taj način razvijate rječnik djeteta i jezični sustav (gramatiku) "iznutra", a pritom vam dijete nije frustrirano zbog nemogućnosti da se izrazi. Ima metoda rada "bebi sings", znakovni jezik beba koji vam može u tome pomoći.
U govoru nastojte poticati glasanje kao imitiranje zvukova životinja, pjevanja...
Možete se i radi potpunije slike, da li se samo radi o kasnijem progovaranju ili o nekim teškoćama koje još nismo uočili, javiti na cjelokupnu dijagnostiku na Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu u Kabinet za rani razvoj. Dobit ćete savjete u kojem smjeru je najboje krenuti.
Poštovani,
Imam samo jedno pitanje, radni terapeut je rekao da moj sin ima potrebu za senzo-motoričkom stimulacijom (skakanje, vrtnje, trljanja..) Sada ja Vas molim da mi odgovorite, da li je to izlječivo odnosno da li će to vremenom prestati raditi. Moj sin je još mali ima dvije i po godine, još ne govori a znam da to sve utiče na govor. Srdačan pozdrav. Zabrinuta mama.
Poštovani,
senzo- motoričke stimulacije imaju cilj sazrijevanje neurološkog sustava. Vi vježbanjem pomažete da taj razvoj ide bolje i brže. S vremenom (radom, rastom, sazrijevanjem neurološkog sustava, možebitnim drugim poteškoćama, bolestima)...) potreba za određenim oblikom stimulacije se smanjuje, nestaje ili se kako dijete raste javlja neki drugi oblik stimuliranja središnjeg živčanog sustava. Budite uporni i surađujte sa svojim radnim terapeutom. Rezultati neće izostati.
Poštovani,
imam djevojčicu koja je upravo napunila 3 godine. Prilikom porođaja je dobila krvarenje u mozgu. Na jesen je krenula u vrtić i najstarija je u grupi, 6 mjeseci i više od drugih. Prilikom razgovora s njom uočila sam da se ne zna izraziti pa mi često kaže ne znam to, zamuckuje kad se ne zna izraziti, odustane od onoga što je htjela reći, pita me da joj više puta objasnim nešto i opet vidim da nije razumjela i sl. Trebam li već sad ići logopedu, defektologu ili nekom drugom stručnom? Sa li bi bilo bolje da ju prebacim u neku drugu grupu u vrtiću gdje će imati poticaj od djece koja su starija od nje, možda u mješovitu grupu ? U trenutnom vrtiću se igra bazira na igranju kockicama što je prerasla, i igri u lopticama što je također prerasla. Oprostite na dužini ali ne znam što bi a sto pitanja u glavi. Unaprijed hvala, mama Đurđica
Poštovana mama Đurđica,
Sva vaša pitanja su na mjestu, naravno da se kao roditelji promatrajući svoje dijete uvijek pitamo. Odgovore prikupite i onda sami odlučite što je najbolje za vaše dijete. Vi ga najbolje poznajete. Mi svi ostali samo dajemo smjernice.
Što se tiče nerazumijevanja govora, možete posjetiti logopeda, a po preporuci onda i psihologa, da utvrdi jezičnu zrelost vašeg djeteta. Ukazat će vam na mogućnosti i načine rada na govorno jezičnom području.
Ostati u sadašnjoj grupi ili premjestiti u mješovitu, to je pitanje za tete u vrtiću. One promatraju dijete, mogu ga usporediti s ostalima i iz iskustava dati najbolju preporuku.
Poštovani,
Imam sina od 28 mjeseci, trudnoća i porod (rođen je na carski rez) prošli su u najboljem redu,rođen je sa niskim tonusom mišića ali to su pedijatri primjetili tek kad je imao 23 mjeseca. Prohodao je kad je imao 18 mjeseci, a da prije toga nije puzao i nije se mogao samostalno ustati iz sjedećeg položaja. Međutim nakon više fizikalnih terapija sve je savladao što se tiče hodanja ali mene brine njegovo ponašanje. On je jako osjetljivo dijete i pored toka što je osjetljiv i stidan, dosta je druželjubljiv, voli djecu, voli se igrati i družiti sa njima, prilazi sam djeci ako oni trče onda i on trči sa njima, ali nekada zna ići u pravcu koji njemu odgovara bilo da je to iza igraone pa posmatra djecu ili da je stalno trčanje u igraoni, drago mi je što obraća pažnju šta djeca rade i često im se zna nasmijati kada oni urade nešto smiješno, veselo je i drago dijete, strašno se voli maziti, ali mene brine njegovo ponašanje u nekim trenucima. Razlikuje se od ostale djece po tome što je on pun nekih stereotipa npr. često zna na momente kada je nervozan i kada mu je dosadno da trlja vrh nosa, kada mu je nešto drago zna skakutati na jednom mjestu, voli se smijati nekim njemu dragim crtanima, užasno voli muziku bilo da je strana ili domaća ali i tu postoje neke koje posebno voli, voli okretati točkove od auta, ali zna i voziti auta po podu,voli dirati rubove jastuka i kada sve to radi počne nešto govoriti ili bolje rečeno pjevati na svom jeziku. Još ne govori ali u zadnje vrijeme počeo je da razumije dosta toga što mu se kaže, zna mi donijeti nešto kada ga upitam, zna upaliti ugasiti svijetlo, otvoriti vrata, slagati kocke iako ponekad to radi mrzovoljno pa se zna desiti da ih ne složi kako treba, zna složiti krugove na štapić, s vremena na vrijeme zna reći ma ma. Ne stidi se nepoznatih ljudi, prilazi im, dira i nekada se zna upitati sa njima ako mu oni pruže ruku i kažu mu kako si i tome slično. Jednom kad je imao temperaturu radili su mu nalaz krvi i otkrili su da je prebolio virus CMV, pa su sada neke pretpostavke da bi zbog tog virusa mogao da kasni razvoj govora, šta Vi mislite o tome i da li po Vama, na osnovu njegovog ponašanja, moj sina možda ima autizam. Zahvaljujem unaprijed i srdačan pozdrav. Jako zabrinuta majka.
Poštovani,
dijagnoza autizma postavlja se nakon cjelokupne dijagnostike neurologa, psigologa, logopeda, defektologa, audiologa i po potrebi još nekih stručnjaka. Tako da vam ne mogu dati odgovor na vaše pitanje. Vaše dijete ima poteškoća s niskim tonusom i sam razvoj ide nekim svojim tempom drugačijim u odnosu na prosjek, pa su i poteškoće koje srećete drugačije.
Opisi ponašanja vašeg djeteta, poteškoće, mogu se staviti u kategoriju djetetovih potreba za senzo-motoričkom stimulacijom (skakanje, vrtnje, trljanja..). Isto tako dobro pratite razumijevanje i komunikaciju s okolinom i uočavate napredak, što je dobar pokazatelja razvoja. Kada se uoče poteškoće s razvojem u vrlo ranoj dobi, kao roditelji drugačije reagiramo u odnosu na dijete, pa dio njegovih ponašanja sigurno proizlazi iz djetetove procjene što mi očekujemo od njega i potičemo. MI roditelji često smo skloni prezaštićivati? Tako da bi bilo najbolje da posjetite psihologa i logopeda, pa da zajednički procjene stupanj razvoja vašeg djeteta, i savjetuju vam što je trenutno najbolje za vaše dijete. A vi ćete maknuti s leđa teret što ako?
Moj sin ide u 2.razred. Pomažem mu u učenju odnosno željela bih mu pomoći, no on kao da osjeća otpor. Ne poštuje moje znanje, ne cijeni ga. Kad mu nešto želim objasniti, on se prigovara i kaže da nije tako. Situacija oko učenja nije uvijek takva, no kad se dogodi ne reagiram lijepo. Po struci samprofesor i mogu mu pomoći u svim predmetima.
Poštovana
Potpuno razumijem muke majke profesorice i teškoće koje proizlaze iz miješanja tih dviju uloga. Prosvjetari stalno roditeljima poručuju da moraju pomagati djeci u obavljanju školskih obaveza, većina vjeruje da je školski neuspjeh rezultat neadekvatne roditeljske brige. No istina nije tako jednostavna. Uloga roditelja je jedna a uloga učitelja druga i djeca baš ne vole imati obje u jednoj osobi. Roditelj je taj koji djeci prenosi vrijednosti, usmjerava, podupire, bodri i tješi, poučava životna znanja. Učitelji imaju zadaću prenositi školska znanje te pomoći u stjecanju socijalnih vještina. To znači da bez obzira na sva stručna znanja koja imate to nije ono što vaše dijete treba od vas kao majke. Majka ima opravdana očekivanja prema djetetu ali ta očekivanja trebaju biti podrška djetetu kao takvom i u cilju njegovog razvoja kao osobe a ne samo kao učenika. Vrlo često ne uspijevamo razgraničiti rezultat u školi od djetetovih osobina, pa kad npr. nešto ne želi učiti jer ga to ne zanima govorimo mu da je lijen i neodgovoran, što uglavnom nije točno.
Mi znamo da djeca moraju učiti sve bez obzira na interes ali nemamo pravo proglašavati ga lošom osobom ukoliko to ne radi punim žarom. Dijete treba roditeljsko razumijevanje i usmjeravanje pa će uraditi i stvari koje ne želi da bi roditelji bili zadovoljni i voljeli ga. Zbog toga djeca i idu u školu iako je često ne vole. Roditelj im treba pomoći da se uklope u zahtjeve škole i biti im podrška u stvarima koje se u školi događaju, ali ne trebaju biti kućni nastavnici. To znači da kada majka primijeti da dijete ima teškoće s nekim predmetom treba porazgovarati o toj teškoći i njenom uzroku te pomoći pronaći rješenje. Uzrok može biti nerazumijevanje predmeta, nezanimljivost, krivi način učenja ili nešto drugo. Kada se utvrdi uzrok može se reći: Čujem te i sada razumijem, zanima me što ćeš s tim učiniti. Ne treba odmah nuditi svoja rješenja, možemo ponuditi nekoliko mogućnosti ali dijete može samo odabrati ono što mu je prihvatljivo. Možemo ponuditi i svoju pomoć, ali ne nametati je. Otpor koji doživljavate kod svog sina zapravo je njegova poruka: sada trebam majku koja me razumije i zna kako mi je, ne treba mi učiteljica jer nju imam u školi.
Poštovani,
primjetila sam da moja (4,5 god) kćer ima dominaciju desne ruke i lijevog oka. Negdje u podsvijesti mi je informacija da bi takva dominacija mogla biti problem u svladavanju vještine čitanja i pisanja. Jesam li u pravu? Testirali smo vid i on je uredu. Uočila sam to kada je počela držati olovku pri bojanju, imala je nepravilan hvat. Tete u vrtiću su ju upućivale na pravilno držanje olovke. Neobično mi je to što je rekla da kad pravilno drži plovku ne vidi ono što crta. Unaprijed zahvaljujem na odgovoru.
Poštovana,
velika većina nas ima ukriženu dominaciju, što oka, ruke, noge. To kod većine nije prepreka za uredno usvajanje vještine čitanja i pisanja. Kod neke djece istraživanja su potvrdila poteškoće vezane uz dominaciju, ali su uz to sigurno bile prisutne i poteškoće u jezičnom usvajanju (kasnije progovaranje, poremećaji izgovora, oskudniji rječnik....). Loš hvat olovke često se sreće u vrtićkoj dobi.
Usmjeravajte na pravilno držanje. Mogu vam pomoći i brojne olovke i bojice oblikovane za pravino držanje (trokutaske bojice - deblje, olovke s utorima za prstiće, silikonski nastavci za pravino držanje....).
Ako se djevojčica i dalje bude žalila da ne vidi što piše, provjerite još jednom vid i konzultirajte se s neuropedijatrom.
Poštovanje,
imam dečka od 10 godina koji je jako inteligentan i pričljiv i nikad ga nismo sputavali,ali sad je već to nekako prešlo neku mjeru, ispada sad da on odgaja nas, ne mi njega, npr. svaku stvar koju bi trebao napraviti treba mu ponoviti bar 10 puta, njegova je zadnja, postavlja nam se s visoka ... uglavnom se počnem derati pa se uz plač posluša, ali nije to ono što želim,ne želim vikati ni maltretirati ga. Ponekad u njegovom ponašanju vidim projekciju mene, pojma nemam kako da promijenim svoje ponašanje prema njemu jer je toliko tvrdoglav da ti s njim trebaju konjski živci ... od rođenja nam je bio bolestan (bubrezi i mjehur) pa smo bili zaštitnički nastrojeni prema njemu jer je bio puno po bolnicama, al ne može se na to izvlačiti cijeli život i neće mu svi tolerirati takvo ponašanje. Nije razmaženi jedan, prvi je od četvero. U jednom tekstu gore, vašem odgovoru isto o jednom desetogodišnjem dječaku sam našla ovu rečenicu- Ne morate postati strogi i kažnjavati ali trebate biti jasni, odlučni i dosljedni. - meni jasan i odlučan znači strog... molim vas neki savjet za korak prema naprijed, mislim da još nije kasno... hvala puno
Poštovana
Sviđa mi se vaš uvid u vlastito ponašanje koje prepoznajete kod sina. Činjenica je da djeca uče od važnih odraslih i zapravo ponašajući se kao što se mi ponašamo poručuju da smo im važni, da smo im uzori i vjeruju da znamo što činimo. Nije baš ugodno prepoznati u djetetu ono što nam se ne sviđa kod sebe samih ali je hrabro to priznati i osvijestiti. Vaš sin će promijeniti svoje ponašanje samo ukoliko vi promijenite svoje. Dijete mora biti sigurno da roditelj zna što čini i da je to dobro za njega. Ima stvari koje nas djeca poslušaju bez pogovora jer iz načina kako im to kažemo zaključe da je zaista važno. Najbolji primjer je naša reakcija kada su u opasnosti – tada ne moljakamo i nema mjesta prepiranju, čvrsto i oštro zaustavimo dijete. U nekim drugim situacijama, npr. kada se dogovaramo što će obući, već svojim tonom dajemo mjesta dogovaranju. Načinom, a ne riječima, poručujemo djeci što je zaista važno i gdje su naše osobne granice. Zbog toga nam se nekada čini da nas djeca ne slušaju međutim ona zapravo ne slušaju riječi već procjenjuju način kako je nešto izgovoreno. Jako dobro čuju ono što međusobno šapućemo ali na polusatnu prodiku ne reagiraju. Djeca to naravno ne čine namjerno, to je nešto što svi činimo automatski (ženske prodike ne čuju ni muškarci).
Prema tome da bi se djeca prestala prepirati s nama mi se trebamo prestati prepirati s njima. Možemo objaviti djetetu da se više o tome neće raspravljati već da želimo da nas posluša od prve. Ozbiljnim tonom reći što želimo i ne upuštati se u daljnja objašnjavanja. Možete to zvati strogošću ali takva vrsta strogosti daje djetetu sigurnost. Jer svojom neposlušnošću djeca nam najčešće poručuju: ja sam malen i neiskusan, trebam odrasle da me vode i nauče, daj se odluči i reci jasno što zapravo želiš i očekuješ od mene.
Poštovani,
moje današnje pitanje vezano je uz odgoj. Moj sin sad ide u 2.razred. Mislim da se on boji oca, da to utječe na njegovo samopouzdanje i ja to njegovom ocu strašno predbacujem.Moja uloga sastoji se u tome da od oca krijem neke stvari u strahu od njegove reakcije prema djetetu. Mislim da njegove reakcije budu oštre i grube( ne tuče ga ) i želim sina poštedititih reakcija. Puno puta molim sina da nešto učini kako se otac ne bi naljutio i vikao. Uglavnom se radi o vikanju. Zapravo, molim sina da posluša jer je i mene strah od očeve reakcije.Začuditi ćete se ako vam kažem da otac i sin ujedno imaju i predivan odnos pun smijeha, igre i šale te da ujedno ja otvoreno razgovaram s njim o problemima odgoja. Svi uvijek savjetuju razgovor. No, suprug mi predbacuje da ja uvijek branim sina. Ne branim ga već ne želim vikati kao neka luđakinja već lijepo popričati. On nije obrazovan kao ja pa mi kaže da sve te moje knjige nisu dovele do rezultata. Suprug ima problema s kontrolom bijesa. To je moje postavljanje
dijagnoze. Ja sam mu to rekla, on to tako ne vidi. Jednu večer tražio je punjač za mobitel, nije ga mogao naći. Tijekom traženja, od ljutnje bacio je jedan drugi i meni ozlijedio prst na nozi. Razgovarali smo o tome. Kaže da nije htio. Da nije namjerno. "Da, nije namjerno, rekla sam mu ja, ali ti si onda opasan za nas". Što slijedi?
Poštovana
Čitajući vaše pitanje nisam sigurna odnosi li se ono prvenstveno na odgoj djeteta ili na vaš odnos sa suprugom. Vidim da vi i suprug imate različite odgojne stilove i navodite strah od očevog utjecaja na djetetov razvoj samopouzdanja. Možda će vas iznenaditi ali djeca mogu prihvatiti i preživjeti različite metode odgoja ukoliko ne uništavaju njihov fizički i psihički integritet, dakle kada ne doživljavaju fizičko ili psihičko zlostavljanja. Samopouzdanje zapravo znači svijest o sebi i svojim sposobnostima, znači da znam u kojim sam područjima dobra a koja mi idu lošije – recimo, dobro mi ide matematika ali loše pjevam. Zrela osoba lako se nosi s time da nije savršena u svim područjima a u tome su roditelji važni. Uloga je roditelja da vole djecu takvu kakva jesu bez obzira kako im nešto ide, pa će tako i dijete bez teškoće voljeti sebe i osjećati se dobro. Kažete da vaš sin ima lijepi odnos s ocem pa pretpostavljam da je vaše dijete sigurno u ljubav vas oboje bez obzira na način na koju je pokazujete. U vašem pismu jedino ne vidim kako očevo ponašanje vidi vaš sin i kako to utječe na njegovo ponašanje. Odnose s drugim ljudima učimo kroz roditeljski primjer pa postoji mogućnost da se dijete prema drugima ponaša na način koji vidi kod oca. Ukoliko otac reagira impulzivno i pri tome može ozlijediti druge to bi mogao raditi i sin, a s time bi svakako imao teškoća u druženju s drugom djecom. U tom bi slučaju sigurno i škola reagirala pa bi vaš suprug trebao nešto poduzeti. No kako to ne navodite preostaje mi zaključiti da suprugovo ponašanje najviše smeta vama. U tom slučaju to nije pitanje odgoja već pitanje odnosa dviju odraslih osoba koje one trebaju riješiti međusobno.
Poštovani!
Majka sam sina koji za dva tjedna puni 18 mjeseci. On je vrlo veselo, znatiželjno dijete koje obožava djecu. Njegov govor počeo se razvijati sa 11 mjeseci, kada je znao reći mama, tata, pa-pa. U to vrijeme nije znao ni puzati, odjednom je propuzao i prohodao te je sa 12 i po mjeseci samostalno prohodao. Tada smo imali stanku u razvoju govoru, te u vrijeme prohodavanja nije naučio ni jednu novu riječ, a do danas još nije propričao. Naime, on oponaša psa kada ga čuje, sa vau-vau, mekeće kao koza, oponaša glasanje patke, ostalo je sve na dva sloga, baciti je npr. samo ba, upaliti je samo pa,kada nešto ne želi kaže ne, kada vozi motorić onda kaže brrrrr. Sve razumije tipa donesi ovo, odnesi ono ali, nikako da izvučemo od njega jednu pravu riječ od npr. 4 sloga a, da nije već standardna mama, tata.... Zanima me imam li razloga za brigu? S njim se inače priča na dva jezika jer mi suprug baš ne govori hrvatski. Dali ga možda to koči? On i drugi jezik razumije.
Poštovana,
u ranom razvoju djeteta primjećujemo da ponekad kada se naglo krene razvijati motorika govorni razvoj kao da malo stoji, i obrnuto. To je ono što vidimo izvana. Kod djeteta se pritom zapravo razvija jako puno. Mi kažemo da se govor razvija "iznutra". To znači da dijete razumije i komunicira. Uči. Sazrijeva. Budite strpljivi, nudite i provocirajte govor i dalje. Prema razvojnoj ljestvici za sada je to uredan nalaz.
Ako se s dijetetom govori dvojezično, dijete usvaja dva jezična sustava, pa sam taj proces traži malo više vremena. Ali u pravilu to nije prepreka za uredan razvoj.
Poremećaj psihomotorike
"Poremećaj vezan za dečiji uzrast gde neka deca imaju poteškoće da spreče nepotrebne pokrete, pokazuju slabu koordinaciju i nizak tonus mišića (hipotonija). Neke motorne aktivnosti kao što je trljanje nosa, klaćenje glavom ili telom javljaju se u prvim godinama života, a iščezavaju kada dete otkrije zrelije načine rasterećenja."
Ovo sam pročitala na jednoj stranici, pa sam se zabrinula, moj sin ima dvije godine i četiri mjeseca i često zna sam sebi trljati nos (hoću reći dlanom trlja vrh nosa i kada to radi nešto počne pričati na svom jeziku, više puta sam ga sprečavala da to radi ali bezuspješno on se samo naljuti i nastavi po svom) pa čak to radi i nama, posebno kada ga hranim i kad mu je dosta hrane ponaša se tako što nam trlja nos i tada znam da je gotovo sa jelom. Još ne govori ali često zna nešto pričati na svom jeziku i ponekad kaže samo mama i ako mislim da ne razumije značenje te riječi. Ima i snižen tonus mišića redovno ga vodimo kod fizijatra i dosta je napredovao što se tiče hodanja, dosta je stabilniji i sigurniji po tom pitanju.Možete li mi reći ima li moj sin poremećaj psihomotorike, jer po onome što su oni naveli kao da ima. Šta da radim ne znam šta to znači da li će moje dijete imati problema u daljnjem životu i da li će psihički da zaostaje. Ponekad mislim da se njegovo ponašanje razlikuje od ostale djece a opet mislim da je to zbog toga što ne zna da priča pa mu je teško iskazati neke emocije, inače je veselo i drago dijete. Molim za pomoć. Hvala Vam.
Poštovana,
sviđa mi se vaša rečenica "veselo je i drago dijete". To je najvažnije. A onda dalje. Neću vam odgovoriti na pitanje ima li ili nema vaše dijete ovu dijagnozu, jer bi to od mene bilo krajnje neozbiljno i neprofesionalno. Dijagnoza se postavlja nakon pomnog pregleda i mišljenja većeg broja stručnjaka.
Za vas kao roditelja opasno je donositi zaključke o dijagnozi na osnovu pročitanih opisa. Informirajte se i pitajte. Kako neke razvojne teškoće postoje (motoričke), razvoj ide nešto drugačijim tempom (kasnije progovaranje, ponašanje), ja bih vam savjetovala da napravite cjelokupnu dijagnostiku razvoja vašeg djeteta. To uključuje neuropedijatra, audiologa, psihologa, logopeda, i po potrebi pregled na koji vas neki od stručnjaka uputi. Dobit ćete objektivnu sliku razvoja vašeg djeteta i znati što trebate poduzimati. Nećete dobiti prognoze, jer kao što sada ne znam koliko će vaše dijete biti visoko za 20 godina i koliko će imati kila, tako i ovaj dio razvoja ovisi o puno toga. Ono što znam je da se važno informirati i stimulirati razvoj.
Moj sin ide u 2. razred osnovne škole. Prvi razred bio je za mene kao majku strašno traumatičan. Nije čuo glasove te tako nije mogao savladati čitanje sve do travnja 2012. Dakle, skoro do pred sam kraj šk.godine. Srećom učiteljica je bila sjajna. No, kad je "kliknulo" počeo je čitati i pisati dosta dobro. Sad je u 2.razredu. Vrlo je napredovao u čitanju, no gradivo ide naprijed i sve je teže.Nije dovoljno samo pročitati, treba priču i razumijeti te odgovoriti na pitanja. Koje je moje pitanje, odnosno moj problem? Moj problem je taj što moj sin puno radi kod kuće, kod kuće dobro rješava vježbe a u školi u pismenim ispitima jedva dosegne ocjenu dovoljan.
Poštovana,
još uvijek vaše dijete usvaja tehniku čitanja, dekodiranje slovo-glas, tako da svu energiju potrši na taj vrlo zahtjevan proces, i tada mu ne ostaje kapaciteta za zahvaćanje smisla pročitanog. Za to treba vježbe i vremena. Pomaže i širenje aktivnog i pasivnog rječnika, kroz razgovor, objašnajvanjem konkretnog značenja riječi, pravilne upotrebe, čitanjem...
Školski uspjeh je naravno problem, pa bi bilo dobro da posjetite logopeda, a zatim s obzirom na rezultate dijagnostike i u dogovoru s učiteljicom zatražite individualni pristup s ciljem što više usmenog ispitivanja, i pridavanju veće važnosti ocjenama iz usmenog odgovora. Time će vaše dijete moći pokazati svoje znanje i napredovati u samopouzdanju.
Poštovani,
imam dva prekrasna dječaka, jednog od 6 godina, a drugi ima skoro 4 (11,02). Obojica pohađaju vrtić. Manji ima problema sa govorom, tj. muca. Nitko u obitelji nema takvih problema. U razgovoru sa odgajateljicom u vrtiću, rekla mi je da je prijemtila poteškoće ali da je još možda rano da krenemo sa nekakvom terapijom jer je najmanji u skupini i dosta razigran. Stariji sin u toj dobi je recitirao pjesmice, raspoznavao boje, brojeve, brojalice... Mlađi intelektualno na zaostaje ali jednostavno nije zainteresiran. Mucanje traje skoro godinu dana. U prijašnjim razgovorima sa odgajateljicom, napomenule su mi da su u to vrijeme učili slogove, tj. rastavljanje riječi radi lakšeg izgovora pa da mu je to možda postao i svakodnevni govor. Mislim da ga možda pustim da odraste, ali se istovremeno bojim da mu nepružim adekvatnu pomoć, ako je potrebna.
Primjećujem da u zadnje vrijeme ako ga nekakava zadatak zanima ne odustaje dok ga ne završi. Također, on nije povučen, niti je bio. Imam osjećaj da stalno želi biti u rangu sa bratom i puno se trudi da bude kao on. I stariji brat je dosta razigran,ali u najstarijoj je skupini i zanima se za učenje i zadatke. Stanujemo u obiteljskoj kući sa svekrom i svekrvom (koji ne rade) tako da kad dođu iz vrtića imaju pažnju svih nas (osim kad radim drugu smjenu). Nadam se da imate dovoljno informacija za odgovor. Puno hvala i lijep pozdrav, zabrinuta mama
Poštovana,
svako dijete se razvija na svoj način i s obzirom na genetiku koju nosi, iako rastu u istom okruženju, iskazuju napredak i razvoj nekim svojim tempom. Ono što vam želim reći je, gledajte napredak svoje djece, ali ih ne uspoređujte međusobno, nego samo svakoga od njih s njim samim. Što znači da gledate i zaključujete da dijete u odnosu na samoga sebe napreduje, a to se može zaključiti za obojicu vaših dječaka. Napreduju.
Mucanje kod mlađeg dječaka, može ići u razvojni oblik koji se često javlja u toj dobi, između 3-5 godine i sa sazrijevanjem nestaje. Najbolje bi bilo da posjetite logopeda da procjeni djetetov govor, a vas da savjetuje o postupcima. Terapija mucanja u toj dobi najčešće ide kroz savjetovanje i edukaciju roditelja. Po potrebi se i dijete uključuje u direktan rad s logopedom.
Pročitala sam sva pisma i sve vaše odgovore koji su mi puno pomogli da sagledam stvari u odnosu s mojim sinom koji ima 8 godina i 8 mjeseci te sa njegovim uspjehom u školi. Neki su mi pojmovi sada postali puno jasniji. Moj sin počeo je govoriti vrlo kasno, oko treće godine, što sam pripisala tome da sam se zbog karcinoma liječila i o njemu se brinuo otac. Figura majke je tada izostala. Odmah sam primjetila probleme u izgovoru te iskrivljeno izgovorene riječi. Uključila sam ga u rad s logopedom od njegove 4.godine. Ona je sigurno pomogla koliko je mogla, no ipak je u 1.razredu imao problema s glasovnom analizom i sintezom. Sad je u 2.razredu i to je svladao. No, problema ima još kod višesložnih riječi. Mene je jako strah, svaki školski dan proživljavam vrlo teško očekujući ocjene i nadajući se da neće biti jedinice iz pismenog ispita. Ja radim u toj školi i osjećam se neuspješna majka zato što sam ja profesor a moje dijete nije odličan đak kao što su to ostala djeca mojih kolega prosvjetnih djelatnika koji rade u školi. Moj sin je inače vrlo društven, drag, mio, lako sklapa prijateljstva, veseo je. Samostalan je u svezi pripreme torbe i puno drugih stvari u kući te uredan što se tiče odjevanja i sl.Pomaže mi tako da pokupi robu, napravi krevet itd. Puno razgovaramo i najteže mi je, iako je jako napredovao, a to i on sam zna, kad mi kaže: "mama ja nisam neki dobar đak." To je za mene postala prava mora.
Poštovana,
dio problema koje mi opisujete su jezične prirode, poteškoće koje vaše dijete ima s usvajanjem školskog gradiva, a drugi dio odnosi se na prihvaćanje djetetovih sposobnosti i razvojnih poteškoća. Mogu vas kao mama (koja isto ima dijete na svojoj školi) razumjeti u vezi očekivanja što se tiče školskog uspjeha. Radimo u školi, nama škola nije predstavljala problem, lako i brzo učimo, ali možda baš dobro ne pjevamo, crtamo, plivamo.....ali to nije ni presudno za školski uspjeh. Vaše dijete je komunikativno i druželjubivo, da to u školi ocjenjujemo bio bi odličan??? Meni je važno vidjeti da je dijete radilo, učilo, trudi se i izvršava zadatke, rezultat u školi pohvaljujemo jer tada smatram da je dijete dalo sve od sebe. To je dobar đak. Ocjena nije mjerilo. Imate dobru knjigu za pročitati "Vaše kompetentno dijete" od Juula Jespera. Pomoći će vam oko stavova i očekivanja.
Što se tiče loših rezultata u pismenom djelu, i opisa ranog razvoja jezika i govora, pretpostavljam da vaše dijete ima jezične teškoće, pa nekim djelom možda i elemente, za sada, razvojne disleksije. Napravite logopedsku i psihološku dijagnostiku. Tada ćete znati koje su jake strane vašeg djeteta, a koje slabije. To će vam pomoći u samom procesu učenja. U školi možete zatražiti i individualni pristup, s naglaskom na što više usmenog ispitivanja.
Da li je mucanje ikad ikome otklonjeno i kako imam sina 6 god. i 27. mucaju obojica. Stariji ni posao ne može da traži zbog toga toliko je opterećen a mali pitam se kako će u školu obišla sam sa starijim sve institucije parapsihologe i logopede znane poznate i nepoznate ali nikakvih pomaka pa me ineresuje ima li itko da je izliječio tu pošast a da ga vi znate. Unaprijed zahvalna
Poštovana,
da ima brojnih primjera uspješno usvojenog fluentnog načina govora. Ako malo pogledate po vijestima naći ćete primjere naših poznatih osoba, pjevača, sportaša, poslovnih ljudi... koji su uspješno rješili problem mucanja ili su naučili kako da se s poteškoćom govora uspješno nose.
Mucanje je izrazito kompleksno, što znači da uz neurološku podlogu imamo i brojne psihološke čimbenike koji utječu na tečnost govora, pa onda i tako treba rješavati problem,logoped i psiholog zajedno.
Važno je da se bude uporan, to ponekad znači i nekoliko godina redovitog polaženja tretmana, uz puno osobnog zalaganja i truda, što znači rada na sebi. Pri tome mislim na govorne vježbe, ali i na razvijanje samopoštovanja i samosvijesti. Nemojte odustati, budite uporni, ljudi mogu učiti i mjenjati sebe. Pronađite dobrog "trenera".
Poštovani,
imam sina od 4,5 godine i ne mogu da ga motivišem na razgovor. Neće da odgovara niti na uobičajena pitanja (pr. Kako se zove? Koliko godina ima? i sl). Rano je počeo da izgovora riječi. Sa dvije godine je već brojao do 10, zna slova, (abecedu, azbuku, oblike, boje...) Puno toga, ali ne razgovora. Ne postavlja ni ona pitanja svojstvena djeci. Želim razgovarati s njim. Želim da me ispituje ili daje svoje komentare. Ali ne znam kako to postići. Šta da radim? Kako da ga podstaknem na razgovor?
Poštovani,
zanima me na koji način vaše dijete komunicira s vama, na koji način vam govori što želi, ne želi, komentira neke situacije i događaje?
Da li je to govor, gesta, pokazuje na određeni predmet, plače...?
Iz vašeg opisa ne mogu zaključiti da li dijete može govoriti, ali ne želi, ili uopće adekvatno dobi ne ostvaruje komunikaciju.
U ovoj dobi dijete bi se trebalo izražavati kraćim rečenicama od tri do četiri riječi, imenovati većinu stvari i osoba iz okoline, ukratko prepričavati svakodnevne događaje....
Savjetovala bih vam da svakako posjetite logopeda i psihologa koji će vam nakon pregleda najbolje moći savjetovati kako poticati dijete na govor i komunikaciju.
Nazalni govor
Moja curica (rođena kao trigemin) ima 4,5 god. i priča nazalno. Oduvijek je tako pričala. Sad je bila na operaciji 3. mandule i stavljali joj ven. cijevčice jer je odjednom slabije čula. Sad nakon toga odlično čuje. Zanima me što napraviti s tim nazalnim govorom, da li će to sve doći na svoje s vremenom ili bi trebale kakve vježbe? Doktor ORL i pedijatrica vele da će to sve s vremenom doći na svoje. Šta mi Vi preporučate?
Poštovani,
s obzirom da dijete govori nazalno od samog progovaranja, vjerojatno je uzrok i bila treća mandula. Sada je nazalnost moguće posljedica navike od prije i postoperativnog stanja. Slažem se s liječnicima da se u pravilu ta nazalnost unutar šest mjeseci povlači, ali me brine takav način govora otprije.
Svakako posjetite logopeda koji će vam nakon što čuje vaše dijete moći sa sigurnošću preporučiti vježbe disanja i usmjeravanja zračne struje kroz usta, a time i poboljšati kvalitetu glasa.
Poštovana,
molila bi Vas za savjet kako pomoći sinu od 9 i pol godina (četvrti razred). Problem je to je jako zaigran, na satu ne pazi, priča i mora ga se stalno upozoravati, često se isključi i odluta u svoj svijet. Do ove godine je bio u produženom boravku, a sada je kod kuće gdje zadaću napiše ali preko volje, često uz našu pomoć. To zna trajati i po dva - tri sata, svi se mučimo. Tijekom pisanja zadaće često se ustaje (piti vode, ići na WC i slično). Ne želi učiti, samo bi se igrao. Obožava kompjuter i sve vezano uz modernu tehnologiju, ali se i oduvijek znao igrati 'sam sa sobom' u nekom svom svijetu. Učiteljica naglašava da mu nedostaje koncentracije, da ne pazi na satu, da površno piše testove. Puno je bolji u usmenom nego u pismenom testiranju. Prolazi s vrlo dobrim uspjehom. Progovorio je sa 9 mjeseci ali je dugo pričao na svom jeziku, razumljivo izgovarao samo osnovne riječi. Razumljive rečenice je počeo sklapati sa nepune 3 godine. Sa 4.5 godine smo prvi put posjetili logopeda ali zbog njegove zaigranosti započeli smo terapiju sa 5 godina, išli na vježbe godinu dana, te je u tom periodu jako jezično napredovao i savladao izgovor. Dijagnosticirana mu je dislalija, te lošija grafomotorika. U toj dobi ga uopće nije interesiralo ni crtanje, ni pisanje, samo kompjuter. Danas više nema problema sa izgovorom, iako mi se čini da još uvijek malo 'bebasto' priča za svoju dob. U školu smo morali krenuti sa 6 i pol godina, jer je bio školski obveznik iako sam slutila da ćemo imati problema. Crtanje je još uvijek ispod prosječno, dok mu se rukopis dosta popravio. Čita dosta dobro, brzo nauči gradivo iz prirode ili pjesmicu, ali kod matematike često griješi u zbrajanju ili oduzimanju, odnosno množenju i dijeljenju (sam postupak računanja nije problem).
Omiljen je u razredu, druželjubiv, snalažljiv i inače jako dobro dijete i još uvijek velika maza. Prohodao je s 11 mjeseci i otad nije stao, stalno trči i igra se. Sa dvije i pol godine je sam naučio plivati i roniti. Danas trenira plivanje. Kako da ga malo smirimo? Kako da mu pomognemo da se skoncentrira na školsko gradivo? Pretpostavljam da postoje neke vježbe za koncentraciju? Imamo i stariju kćer koja je izvrsna u školi i van nje, pa se možda pogrešno postavljamo prema njemu ili jednostavno od njega previše očekujemo?
Poštovana,
vi ste roditelji jednog, iz vašeg opissa, izrazito energičnog dječaka, kojeg ne bih smirivala, ali je važno da svoju energiju nauči kanalizirati, usmjeriti na trenutni zadatak. To je u biti koncentracija. To nije nešto što dolazi samo po sebi (netko lakše, netko teže), nego mentalni trening da se usmjerimo na izvršavanje zadatka. Nekog recepta kako to učiniti koji bi djelovao nemam, jer je svako dijete individua za sebe. Budite domišljati. Dogovarajte male "ugovore" npr. brzo napiši zadaću, i poslije odmah možeš na kompjuter (neki dan upalilo kod prijateljice, zadaća koja se pisala cijeli dan ubrzo bila gotova). Isto tako budite dosljedni, ako ste dali zabranu za nešto, za neizvršavanje zadatka, nemojte popustiti (djeca mogu izdržati, nama često bude žao djeteta pa odustanemo).
Nemojte ga uspoređivati sa sestrom, nego s njim samim, danas si to napravio bolje nego jučer, ovo je jučer bilo bolje..... Imate pravo od njega puno očekivati, samo krenite od stepenice na kojoj se nalazi, ako je na dvadesetoj, pogurnite ga prema dvadeset i prvoj, ne četrdesetoj, tada dekoncentriranost još više raste.
Poštovani,
imam djevojčicu od 5 godina koja ne želi da razgovara u
školi niti sa djecom niti sa učiteljicom. Doma je sasvim drugo dijete mnogo govori, pjeva svađa se a kada kod nas dođe netko drugi u posjetu (iako ga poznaje) ne želi da govori inače je jako sramežljiva. Mi živimo u inozemstvu u višegovornom jezičnom području gdje se govori 3 jezika. Ona je izvrsno savladala dva strana jezika i hrvatski jezik. Sa nama normalno razgovara koristeći sva 3 jezika (dakle nema problema sa govorom). Kontaktirali smo dječjeg psihologa (sa njom je pričala normalno)ona kaže da dijete nema problem sa govorom nego moramo pronaći zašto neće da govori sa drugim ljudima? Da li je u pitanju pretjerana stidljivost? Normalno se razvija i motorički i fizički ali jednostavno ne želi da priča sa drugim ljudima. Molim vaše mišljenje. Veliki pozdrav
Poštovana,
odgovorila bih vam isto što i dječji psiholog, postoji razlog zbog kojeg izbjegava komunikaciju van doma. Neka djeca selektivno biraju kada će i gdje s nekim razgovarati, mi to nazivamo selektivni mutizam. Dijagnozu postavlja psiholog.
Naravno, ja iz vašeg opisa ne donosim zaključak i dijagnozu. Dobro ste postupili tražeći pomoć psihologa. Možda da uključite i djete u rad s psihologom.
Poštovane,
Imam dječaka od 12 godina, 6. razred, prvo od troje djece. Rodio se mjesec dana ranije, bio u inkubatoru međutim imao je uredan razoj u ranom djetinjstvu, vrtiću i ranoj školskoj dobi. Kao dijete bio je izrazito aktivan ako ne i hiperaktivan, neumoran, brz i teško je koncentraciju zadržavao na jednoj stvari,ali je imao veliku sposobnost pamćenja. Čitajući polako mislim da je bio na putu toga da ima adhd ili neki poremećaj koji mu se nikad nije dijagnosticirao već je s vremenom postajao smireniji pa je sve ostajalo na tome. Kad je krenuo u školu njegova je koncentracija i dalje bila jako mala, ali je imao sposobnosti, vrlo je bistar i pametan međutim u školi ga karakteriziraju kao lijenog đaka koji bi mogao postići puno više da hoće, sve je to držalo vodu dok ja nisam malo zapela s njim i počela raditi intenzivnije, međutim tih rezultata i dalje nije bilo. Postavlja se pitanje, da li sam ja s njim nešto propustila, jesam li ga trebala odvesti logopedu ili kod nekog na stručnu procjenu, možda ima problem kojeg treba rješavati ili sam ja to sve umislila. Rukopis mu je iz godine u godinu sve gori, ne znam kojim metodama da se to popravi, a ujedno mislim i da je loš rukopis pokazatelj nekih poteškoća, čita uredno ali nakon nekoliko puta pročitanog teksta, razumije to pročita ali uvijek je tako blizu a tako daleko tome da bude izvrstan. Htjela bih mu pomoći, matematiku jako brzo savladava, zna riješiti teže zadatke a onda se lomi na zbrajanju i oduzimanju jer je kaže zaboravio pamtiti broj, uvijek mu je nešto. Nema nekih izvannastavnih aktivnosti koji ga pretjerano zanimaju, ide na karate samo da nešto trenira, međutim pokazuje interes za strane jezike, naučio je izvrsno komunicirati na engleskom a sad uči japanski?! Zanimaju ga igrice i kompjuter a to mu je ograničeno na par sati vikendom, ali on je putem toga naučio engleski, ja mu naravno ne dopuštam kompjuter u mjeri u kojoj bi on to htio ali me brine polako ta njegova inertnost i zainteresiranost samo kompjuterom. Ponekad pokazuje interes za neke čudne stvari. Ne znam da li imam problem ili ne ali nekako čitajući ovu problematiku se pitam dali su institucije koje je do sada pohađao trebale reagirati jer smatram da je već i pomalo kasno za neke stručne procjene a opet ne radi se i samo o tome da je dijete lijeno, jer radi, uči i trudi se koliko može ali nekako ga uvijek nešto snađe u tim procesima učenja. Htjela bi mu pomoći pa ne znam da li pretjerujem u svemu gore napisanom. Unaprijed se zahvaljujem
Poštovana,
da bi maknuli sumnju u neke ozbiljnije poteškoće i da vi sebi ili djetetu ne bi postavljali pogrešne zahtjeve, prevelike ili premale, odradite dijagnostiku kod psihologa i logopeda da utvrdite kakve su sposobnosti učenja i jezične sposobnosti. Ako netko od stručnjaka uoči neki problem (npr. disgrafija, poteškoće s pisanje), znati ćete što trebate dalje.
Poštovani,
Da li će ikada prestati poteškoće vezane za senzornu motoriku? Da li se one godinama mogu prevazići, mislim kako dijete raste da će moći samo kontrolisati neke radnje. Primjećujem da moje dijete nema problema sa hranom, nema problema kad ga neko dodirne, nema problema sa zvukovima, nema problema u kontaktu sa drugom djecom iako se nekada postidi nepoznatih osoba ali se kasnije navikne, ali ima problema u ponašanju naročito kada se uzbudi bilo da je radost ili ako ga ne to naljuti, tada se ukoči, počne čudno da savija prstiće od ruka, ja mu pokušavam objasniti da to ne radi ali to ne dopire do njega. On ne govori, kažu da je to sve zbog problema sa senzornom motorikom. Moje pitanje glasi kako mu pomoći da promjeni ponašanje u tim izuzetnim trenucima. Meni kao majki ga je teško gledati jer mislim da ga boli kada se ukoči ali njemu ne smeta, tako se ponaša i sa drugom djecom naročito ako se uključi među djecu koja se već igraju sa loptom, on želi da njemu svi bacaju loptu i da je u centru pažnje. Hvala unaprijed.
Poštovana,
poteškoće sa senzornom motorikom se s razvojem mjenjaju. Vi svakako trebate u suradnji s djetetovim terapeutima provoditi dogovorene vježbe i postuke, pa će se sigurno i neke stvari prevazići.
Što i u kolikoj mjeri to ne mogu reći. Znamo da je mozak "plastičan", to znači da se s razvojem i stimulacijom mijenja i da se puno toga može naučiti. Time će i društveno uključivanje biti lakše.
Poštovana,
imam djevojčicu staru 6 godina, rođena je sa 8 mjeseci, od 2 i pol godine primjetila sam da ima problema, stalno joj curi slina, kada jede teže žvače, prstom pomjera hranu u ustima, sada je krenula u predškolu i jako teško govori, dosta priča ali neshvatljivo. Bili smo na ORL pregledu, kažu da je sve u redu, idemo na vježbe govora logopedu, svaki drugi dan ide defektologu ali slab je napredak. Tek neki dan primjetila sam da ustvari ima još jedan problem, ima slabu motoriku lijeve ruke, lijeva noga kad hoda stopalo ide ukrivo bojim se da joj čak nije cijela lijeva strana u defektu, jer i slina curi na lijevu stranu. Jako je inteligentna i pametna i sve razumije što treba pa vas molim za savjet gdje da se obratim i da li možda paničarim bez veze ili imam veliki problem? Hvala
Poštovana,
svakako napravite još neke preglede, naročito kod neurologa, neuro-pedijatra. Ne želim vas plašiti, ali vi opisujete različite poteškoće koje obavezno treba provjeriti. Ne smije se čekati, treba reagirati. Problem postoji, ali ne mora postati veliki.
Poteškoća govora i poteškoće gutanja i žvakanja usko su povezane. Sve to upućuje na slabost mišića čeljusti, usta, jezika. Postoji program vježbi koji se provodi za pravilno jedenje, pijenje koje pomažu mišićima, a posredno onda utječu i na kvalitetu govora. Program se zove TalkTools, možete ga pronaći na internetu. U Hrvatskoj je prošle godine bila edukacija i određeni broj kolegica je bio uključen.
Poštovana,
Djevojčica mog ujaka ima 6 godina i jako loše priča, tepa, otprilike se ponaša kao dijete od 3 godine. Jako je razmažena, nikad nije ostajala kod nekog od nas i nigdje neće bez mame. Često dok se igra upiški se, jede kao beba od 1 god. Jako čudno se ponaša... Voli da gleda crtane filmove, voli da joj se čitaju bajke, poslije zna da ih prepriča, ali ako joj kažete da se pomjeri, da sjedne da jede, da potrči ili da uradi bilo koju radnju ona odreaguje nakon par minuta, kao da te informacije ne dopiru u isto vrijeme do nje. Kažem opet, mnogo je razmažena, sve joj puštaju, (npr. da izvadi sudje i igra se s njim, da ukoliko joj neko od ukućana ne odgovara da bude prisutan u kući on mora da napusti prostoriju u kojoj se ona nalazi, ako želi da udari sestru oni joj to moraju "priuštiti" :)) Meni su neke stvari u nekom momentu jako smješne, ali me iste zabrinjavaju. Da li je to njeno ponašanje čista razmaženost? Da li je ona dijete koje zaostaje u razvoju? Jako me brine, a ne znam kako da im se obrati pažnja na to, jer se jako nađu uvrijeđeni ako im neko skrene pažnju na njeno ponašanje. Hvala unaprijed. S poštovanjem.
Poštovani,
uviđam vašu zabrinutost oko ponašanja i reagiranja djevojčice. Iz vašeg opisa vidljivo je da su to ponašanja koja se javljaju u nižoj dobi, ali roditelji tom prilikom reagiraju, odgajaju. Misli da time što ćete im ukazivati na poteškoće koje vi uviđate nećete puno postići. Djevojčica ima 6 godina, uskoro će krenuti u predškolu. Proći će pregled Komisije za utvrđivanje psihofizičkog stanja djeteta, gdje će dijete pregledati liječnik, psiholog, logoped i po potrebi neuropedijatar. Oni će sigurno uočiti odstupanja u ponašanju djeteta i savjetovati roditelje što i kako dalje. Roditeljima je teško prihvatiti da se dijete razvija drugačije od očekivanoga ili da njihovi roditeljski postupci možda nisu baš najbolji. Tada će im biti potrebna vaša podrška i pomoć, koju i sada iskazujete pitanjem kako pomoći djetetu. Budite uz njih spremni pružiti pomoć kada je zatrebaju i žele.
Pozdrav,
Dijete ima u školi predstavu, međutim ima neki strah od nastupa/držanja govora pred publikom. To rezultira sa piskutavim glasom i otežanim disajem. Zanima me ima li kakva disajna vježba koju može primjeniti tokom predstave da joj se opusti glas, da ne zvuči napeto? Hvala
Poštovani,
da bi glas bio dobar i snažan, mora postojati dobar potisak zraka iz pluća, što znači da do grča dolazi upravo u tim dijelovima tijela. Svako duboko disanje olakšati će nastup. Naravno porazgovarajte i s učiteljicom, možda ona ima neku ideju kako pomoći, ipak ona radi s djetetom i poznaje ga.
Možda da pokuša doma vježbati nastup ispred ogledala, tako da gledajući sebe ojača samopouzdanje.
Poštovanje,
Naš sin ima 5 godina i ide svakodnevno u vrtić. Imamo problem komunikacije vezano za period u vrtiću. Dakle, komunicira doma sa svima nama (tata, mama, stariji brat, bratovi prijatelji pa čak i sa našim psom kojeg smo nedavno dobili računajući sa tim da bi to bila dobra vrst terapije i što se tiče toga uspjeli. Međutim kao to sam spomenula on ne komunicira sa nikim u vrtiću. Tete u vrtiću za sada ne reagiraju, pretpostavljaju da tako vrši otpor međutim ja bih na tome ipak poradila pa me zanima vaš savjet. Unaprijed zahvalna, mama iz Kutine!
Poštovana,
slažem se s vama da poteškoće treba pratiti i pravovremeno reagirati. Ovakav opis ponašanja upućuje me da se možda radi o selektivnom mutizmu? To je ponašanje kada dijete selektivno bira s kime će razgovarati, gdje i kako. Tako da bih vam svakako predložila da posjetite dječjeg psihologa koji će vas znati najbolje savjetovati što treba raditi. Takva ponašanja s razvojem često nestaju, ali je važno da vi i okolina znate o čemu se radi i kao postupati. Naravno na govornoj komunikaciji se ne smije inzistirati, nego pružati djetetu dovoljno povjerenja i podrške, da se osjeti dovoljno osnaženim, da uspostavi kontak. U početku se može tolerirati i gesta kao oblik komunikacije. Recimo tete mogu u vrtiću reći, pokaži što želiš, ne želiš, daj znak glavom, da,ne, rukom...jer često kad inzistiramo na govoru izazivamo još veće povlačenje djeteta.
Zanimljivi članci:
