Odgovori na vaša pitanja
Poštovani,
imam djevojčicu staru skoro 4 godine. Rođena je mjesec dana prije termina. Ja sam uvijek nekako imala osjećaj da kasni za svojim vrsnjacima. Npr. još kao beba nije pokazivala na predmete kad bih je pitala da mi nešto pokaže, nije čak htjela niti ponavljati rijeci, niti izvršavati sitne naredbe. Progovorila je kasnije, s dvije i pol godine. Preselili smo u u stranu zemlju kad je imala godinu i pol dana. S godinu i 10 mjeseci je počela ići u vrtić u kojem se govorio samo njemački jezik. To tu je još dodatno zbunilo. Danas sa skoro 4 godine hrvatski dosta dobro priča iako ne baš gramatički savršeno. S njemačkim je također dosta napredovala. Mene najviše brine to što nekad govori totalno nepovezano i besmisleno, van ikakvog konteksta. Do ljeta gotovo da nije ni odgovarala na pitanja. Danas odgovara, doduše kratko i sažeto, ali isto tako teško da će mi smisleno prepričati neku situaciju ili iskustvo iz vrtića. Ona najčešće priča o onome što ona hoće. Vrlo je maštovita i smišlja najnevjerojatnije priče. I zabavna, otvorena... U vrtiću je teta rekla da ima neke sposobnosti koje su za njenu dob neuobičajene. Bez da ju je itko ikad tome podučavao, "čita" 300-tinjak riječi, imena, naslova, natpisa... Pamti najsitnije detalje. Isto tako u vrtiću imaju dojam da je nekako odsutna, teta je čak rekla da njeno tijelo i um nisu usklađeni. Da se igra s djecom i da je vole, ali da ne komunicira s njima verbalno tj. da nema dijaloga. Kad idemo u park, prilazi djeci i želi s njima pričati ali počne vrlo često na hrv, ubaci malo njem i onda se zbuni. Vjerojatno i dvojezična okolina ima svoj utjecaj, ali i doma gdje govorimo samo hrv ona vrlo često govori besmisleno i nepovezano, tj. ona priča što hoće. Ali na naša pitanja ili odgovara jako šturo i kratko ili ih ignorira. Općenito ona sama postavlja jako malo pitanja (izuzev oni koji se odnose na svakodnevne potrebe) vrlo često idemo negdje s njom, nikad neće prepričati ili reći što je vidjela, gdje je bila.... Šta nam je raditi? Molim Vas za mišljenje i ako je moguće savjet.
Poštovana,
iz pisma je vidljivo da cijeli razvoj vašeg dijeteta ide svojim, malo drugačijim razvojnim putem, što je zapravo i uredno. Svako dijete ima svoj ritam razvoja. Naravno s obzirom da je općenito usvajnje jezika, materinskog, i sama komunikacija u početku išla nešto sporije, tako je vjerojatno i dvojezičnost još otežala jezično-govorni razvoj. Njezino brbljanje u igri, bez obzira što za vas ponekad nema smisla, je uobičajeno kod djece te dobi. Vrlo se maštovito igraju, i na neki svoj način pričaju. To znači da se jezik "iznutra" razvija. Imaju neku svoju priču. Također je odlično što želi pričati kada vam dođu gosti, potičite je. Na taj način vježba "polira" svoj govor, rječnik, gramatiku...
Ono što je sada dilema je, da li su teškoće koje iskazuje uzrokovane poteškoćama komunikacije ili jezičnog razvoja i dodatno otežane dvojezičnošću?? Kada dijete nema potrebu da komunicira, tada ne usvaja govor i jezik. Otežani jezični razvoj materinskog jezika zahtjeva sustavnu stimulaciju i podučavanje u govoru i jeziku. Tu se našao i drugi, strani jezik koji sigurno cijeli proces otežava.
Pitanje je koji dio poteškoće možemo pripisati osobnosti, karakteru, nekoj uobičajenoj šutljivosti, sramežljivosti, tvrdoglavosti? A u kojem su odnosu komunikacija, jezično-govorni razvoj i dvojezičnost. Iz toga bih vam svakako preporučila da se posavjetujte s psihologom, vezano uz pažnju, komunikaciju, a također i s logopedom, da se utvrdi da li dvojezičnost otežava ili možda i olakšava (i to je moguće) usvajanje govora. I da budete sigurni kako i što raditi. Vi je i dalje nastavite poticati, "provocirati" na govor i izlagati različitim situacijama i iskustvima,puno čitajte (zabavno, dramatizirajte) i na hrvatskom i na njemačkom. Direktno je podučavajte jeziku , ponovi, reci, vidi, probaj, slušaj...
Poštovani,
majka sam dječaka od 2,3 godine. Jako slabo govori. Njegov vokabular ima nekih 50-ak riječi ali nikad ne spoji dvije ili tri riječi. Sve razumije, odaziva se na pozive, sarađuje. Nekad imam dojam da još nije u stanju reprodukovati riječ koju razumije. Pokazuje sve dijelove tijela ali verbalno uglavnom neće da pokuša da ih izgovori. Roditelje oslovljava sa mama, i tata, u posljednje vrijeme čak se i mazi pa nas zove mamaka i tateka, stariju sestru zove imenom, doduše iskrivljeno. Prati crtane filmove, sluša pjesmice ali ih ne ponavlja. Kad sam se u dva navrata požalila kod dva različita pedijatra oba su mi rekla da čekam do 3. godine da progovori. U odnosu na većinu njegovih vršnjaka primjećujem da dosta zaostaje u pogledu razvoja govora, a i fizičkom građom je dosta sitniji. Trebam li odmah reagovati i kome se prvo obratiti? Hvala
Poštovana,
pišete da sve razumije, odaziva se na pozive i surađuje. Meni je za ovu dob to najvažnija rečenica. Znači da dijete komunicira, ostvaruje pažnju, uči. U dobi od dvije godine trebao bi imati rečenicu, jednostavnu, mama papa, daj piti, tata brrrr,....potičite ga. Nemojte ga uspoređivati s drugom djecom, samo s njime. Da li danas u odnosu na otprije dva mjeseca priča više ili manje? Ako ima pomaka ne brinite. Nastavte ga i dalje poticati. Ako vam zabrinutost i dalje ne da mira, obratite se logopedu i psihologu na procjenu. Važno je da vi kao majka budete umireni. Uznemirenost može usporiti razvoj.
Poštovani,
mama sam daječaka koji ima 11 godina i 3 mjeseca. Dosta kasno je progovorio, oko 3,5 godina. Klinički logoped je ustanovio dijagnozu "Usporen razvoj govorne komunikacije", te nam preporučio rad s djetetom kod kuće kao i u vrtiću. Nakon toga djete je bilo na tretmanu kod logopeda oko godinu dana. Uočen je napredak ali ne onakav kakav treba biti u njegovom uzrastu. Dijete je krenulo u školu sa 6,2 godine. Nakon testiranja pedagoginja škole mi je rekla da je usporen ali da je zreo za polazak u prvi razred. Prilikom upisa priložila sam navedeni nalaz i dijagnozu logopeda.
Po polasku u školu nije stizao prepisati sve ono što je napisano na ploči iako se trudio. Upozorila sam učiteljicu na njegovu dijagnozu na što mi je rečeno da po je po njenom dugogodišnjem iskustvu on samo lijen, bezobrazan i neodogojen, te iz tih razloga ne stigne sve prepisati. Odgovorno tvrdim da nije lijen, bezobazan i neodgojen, samo da ima poteškoću, a uz to je jako osjećajan i ne podnosi nepravdu i vrijeđanja. Nakon toga dolaze muke po Mateju. Učiteljica mu pred svom djecom u razredu govori da je glup, lijen i sl., te ostala djeca usvajaju njen obrazac ponašanja koji ni do danas nije prestao.
Slijedeći nalaz logopeda je dao dijagnozu "Teškoća čitanja i pisanja". Citat dijela nalaza: "Vigitilitet i tenacitet pažnje su povećani. Mora upotrijebiti mnogo više koncentrirane pažnje da bi mogao pratiti što se događa... Često se može steći dojam da ne sluša, a zapravo ima problem sa pamćenjem instrukcija u nizu. Teško radi zabilješke jer ne može slušati i pisati istovremeno. Zbog sporog čitanja i pisanja ovakvo dijete je u stalnom vremenskom tjesnacu. Može odavati dojam nespretnosti i zaboravnosti, bez obzira koji se trudi."
Molim vas da mi date svoje mišljenje na ovaj nalaz i savjet kako školu privoliti da postupa sukladno preporukama za rad sa ovakvom djecom. Sve što sam pokušala ostalo je bez rezultata, samo je djetetu bilo još gore, odnosno odnos prema njemu je bio katastrofalan.
Pored ovog nalaza, mog sina su, i pored moje izričite zabrane poslali na kategorizaciju u Centar za vaspitanje, obrazovanje, radno osposobljavanje i zapošljavanje mentalno retardirane djece, djece oboljele od autizma i cerebralne paralize "Vladimir Nazor" u Srajevu, gdje je logoped napisao slijedeće: "Proveli smo ga kroz test instrumentarij bez poteškoća. Naravno, uočili smo izvjesne poteškoće pri pisanju i čitanju, ali koje se ne mogu svesti pod disleksiju i dizgrafiju. ... Mišljenje logopeda: Sa dječakom roditelji svakodnevno trebaju vježbati pisanje i čitanje uz pravilno disanje. Upornost će dati rezultate.
Također napominjem da je djete pod silnim pritiskom. Bilo je izjava da će se ubiti, da će se objesiti i sl. Suprug i ja smo jako zabrinuti. Bili smo i kod školskog psihologa koja je između ostalog zaključila:
Na osnovnu aktualnog psihološkog ispitivanja procjenjuje se:
- opće intelektualno funkcionisanje prosječno.
- prisutni indikatori eventualne cereblane disfunkcije
- prisutni problemi emocionalno-socijalne prirode, te je dala preporuku za konsultacije sa neuropedijatrom koji je uradio EEG i MRI glave (po njemu nalaz uredan), preporuku za individualizirani pristup na nastavi ali ništa od toga. On je po njima i dalje lijen, bezobrazan, neobrazovan, neodgojen i sl. Djete je svakodengo izloženo izrugivanju ostale djece, a nastavnici ništa ne poduzimaju.
Ja zaista nisam više pametna gdje i kome djete odvesti na procjenu stvanog stanja, jer ne znam kome više vjerovati.
Njegov uspjeh je vrlo dobar. Peti razred je završio vrlo dobrim uspjehom sa prosjekom 4,44. Molim vaše mišljenje i savjet što učiniti i kako pomoći svom djetetu, jer se bojimo da sve ovo neće izaći na dobro.
Veliki pozdrav i veliko hvala. Mama B. i tata S.
Poštovani,
iskreno mi je žao zbog svih okolinskih događanja kroz koje morate prolaziti zbog uobičajenih razvojnih teškoća (iz nalaza logopeda i psihologa). Vaše dijete iz nalaza logopeda ima razvojne poteškoće čitanja i pisanja. Razvojne znači da će se s vremenom, naravno uz rad i vježbu umanjiti ili i nestati. Djete vam je urednih intelektualnih sposobnosti i unatoč nedopustivom ponašanju škole postiže lijepe rezultate. Ono što vam mogu savjetovati je da zaštitite svoje dijete i sebe. Pokušajte pronaći psihologa (raspitajte se) koji zna raditi s djecom na samopouzdanju i samosvjesti (slika o sebi), da bi izbjegli depresije i nepoželjna ponašanja. Također ga pokušajte uključiti negdje, sport, umjetost, gluma...gdje će biti uspješan i dobivati potvrdu vlastite vrijednosti.
Što se nekih daljnjih nalaza tiče nisu vam potrebni. Ne znam Pravilnik o djeci s teškoćama u osnovnoj školi vaše države (pronađite ga i proučite). Tim pravilnikom su regulrana prava vašeg djeteta, kao djeteta s teškoćama čitanja i pisanja i opisani su postupci prilagodbe. Individualizirani pristup škola mora provoditi. Prvo pokušajte, ako možete, još jednom porazgovarati s razrednicom, stručnom službom, ravnateljem, ravnateljicom. Najbolje je ako se može problem mirno rješti u dogovoru. Ako vam ne izađu u susret morate se okrenuti institucijama nadzora pedagoškog rada, inspekciji, a po potrebi i pravobraniteljici za dječja prava. Ako i uspjeh i dalje bude prespor i neadekvatan, razmislite i o preseljenju na drugu školu (ako postoji mogućnost).
Poštovani,
majka sam djevojčice od 5,5 godina. Ovu jesen krenula je u predškolu. U toku igre primjetila sam da ne može odrediti slovo kojom započinju duže riječi. Npr. za riječ zvijezda automatski odgovara zvi, sve riječi dijeli na slogove i ne može odrediti prvo slovo. Imamo li razloga za brigu? Inače imam dojam da ne zaostaje za svojim vršnjacima osim težeg izgovaranja slova r zbog kojeg smo i naručeni logopedu. Hvala
Poštovani,
Nema potrebe za brigom. Rastavljanje riječi na glasove i ponovno sastavljanje, je razvojna sposobnost koja se intenzivno razvija između 6 i 7 godine. Naravno kod neke djece krene i nešto ranije, a kod neke kasnije. Ta vještina se može poticati i vježbati. Igrajte se riječima, naglašavajte prvi glas produženo ga izgovarajući aaaaauto, pitate koji je prvi glas/slovo? Isto tako produžavamo i posljenji glas/slovo autooooo, koji je posljenji glas? Kroz nekih 3 mjeseca dijete će moći rastavljati riječi na glasove.
Poštovani,
imam dječaka ima 3 god. Problem je u tome što slabo govori. Kaže mama, tata, baka, ne, draga...kada hoće nešto on vuče za ruku i pokazuje na to. S 1,5 god. je dobio epi napad i sad pije sirup depakine, neuropedijatar kod kojeg ga vodimo kaže da je taj napad bio kratak da bi prozrokovao neko oštećenje. Ispitivali smo i sluh, to je u redu, poslali su nas kod logopeda. Ona je pogledala njegove nalaze i kaže doslovno: "eto probati ćemo, mada ja ne mislim da ćemo bilo šta uspjeti". Dijete ide u vrtić, igra se sa djecom, sam jede u vrtiću, tete su zadovoljne sa njim. Šta vi savjetujete? Hvala
Poštovani,
pronađite logopeda s više entuzijazma i znanja za rad. Iz opisa ponašanja u vrtiću pretpostavljam da dijete razumije i surađuje. To su dobri preduvjeti za rad i napredak u usvajanju govora i jezika. S obzirom da se radi o 3 godine i još nema rečenice, svakako bih preporučila intenzivan rad s logopedom.
Poštovana!
Kćer mi ima 9 godina i konstantno u pisanju mijenja suglasnike p i b. Znači u izgovoru i pisanju gdje ide suglasnik p piše suglasnik b i obratno. Hvala!
Poštovani,
to je česta razvojna poteškoća koja negdje prestaje s devetom godinom. Možete joj olakšati na način da bojom pokušate označiti i dati dodatnu informaciju o kojem slovu se radi. Na primjer u bilježnici u gornjem desnom kutu napišite joj crvenom bojom slova Bb i plavom Dd. Tako da nauči baciti brzi pogled i vidjeti o kojem slovu se radi za određeni glas. Kod čitanja, prije samog čitanja, u knjizi neka "polovi" crvenom bojom sva slova b (oboji slovo) i plavom bojom slovo d. Budite uporni, barem 3-6 mjeseci.
Poštovani,
mama sam curice od šest godina, velika pričalica ide u vrtić i izražava se jako dobro za njezinu dob. Odnedavno je počela mucati pomalo sad sve više i više te je to naravno jako muči, kada je neka riječ sa zz ili ssss ili mmmm ona ne može dalje nastaviti i počne plakati.. Dajte nam molim vas nekakav savjet da li da se naručimo na polilkliniku Suvag ili da pričekamo još, jer na polikliniku se čeka i do godnu dana, a to je jako dugo vremena.. Lidija
Poštovana,
što prije pronađite logopeda koji može početi raditi s vašom djevojčicom. Mucanje se najbrže rješava kada period samog nefluentnog govora traje što kraće. Već samim time što djevojčica iskazuje neugodu, plače, prilikom nemogućnosti da izgovori određene riječi pokazatelj je da trebate odmah reagirati, a ne čekati da se nefluentno govorno izražavanje učvrsti.
Poštovani,
mama sam dječaka koji ima 8.5 godina. Dobar je i pristojan dječak. Odličan je učenik, dobar čitač, jako se lijepo izražava. Problem je njegov rukopis. Učiteljica je izrazito nezadovoljna, često mu križa školske radove uz veliku crvenu napomenu NEVIDLJIVO! Ja bez problema mogu pročitati što je napisao iako je jasno da na rukopisu treba poraditi. Tijekom ljetnuh praznika vježbao je pisanje i bilo je napretka no s početkom školske godine, kako sve više pišu opet se vraća na staro. Ocjene iz hrvatskog su odlične bilo da se radi o sastavu, lektiri, čitanju s razumijevanjem... jedino eto taj rukopis. Što mi savjetujete? Mogu li ja to učiniti? Mogu li pomoći? Hvala, Mama M.
Poštovana,
možete učiniti. Imajte na umu da je polakše brže, a manje više. Radi se o pristupu vježbanju, usvajanju novih sadržaja.
Ako vježbate, djetetu nešto teško, izazivate stres, a sustavi pod stresom ne rastu, nego se gase. Radije vježbajte kordinaciju oko-ruka na druge načine. Npr. likovnim izražavanjem, rezanjem škarama, izrađivanjem nečega od sitnih predmeta.....i sigurna samda ćete se još nečega prisjetiti, a da to vašem djetetu bude zabavno, tada učimo i napredujemo. Naravno odrađujte školski dio, radite ispravke, ukazujte na greške (ne ih precrtavati) i dajte si vremena da se rezultati pojave.
Ako dijete u petom razredu dijete još nije steklo radne navike i ne shvaća školu kao svoju obavezu, što poduzeti? Hvala
Poštovani,
u petom razredu potražila bih pomoć sa strane, možda porazgovarala sa stručnom službom škole, ali svi zajedno kao obitelj, i dijete i roditelji. Nema recepta da se "poprave" radne navike. Promjena dolazi kroz zajednički rad u obitelji. To je proces koji traje, i treba vam netko tko će vas voditi kroz njega.
Dijete ima svoje obaveze, a mi provjeravamo, nagrađujemo ili izostavljamo nagradu. I brojni drugi postupci.
Poštovana,
evo, upravo sam došla od pedijatrice sa sinom. On ima tri godine i tri mjeseca. Dosta je kasno progovorio, s recimo dvije i pol godine. Po mojoj procjeni slabije govori, pa sam otišla pedijatrici, da ona vidi treba li mu možda logoped. Inače, on kontaktira, gleda u oči, veseli se, tuguje, kao i ostala djeca, samo taj govor... Spaja po dvije tri riječi, ja ga sve skoro razumijem. Primjer: Ija oce papati ( Ivor hoće jesti), Imo deci (idemo djeci), Daj juku (daj ruku. Uglavnom sve govori tako, a najviše u trećem licu. Očekivala sam inače uputnicu za logopeda, al me zbunila uputnica za psihologa. Možete mi molim Vas objasniti kakve veze s tim svim ima psiholog? Unaprijed zahvaljujem na odgovoru!
Poštovana,
u dijagnostici razvojnih teškoća uvijek sudjeluju i psiholog i logoped i ostali stručnjaci po potrebi.Psiholog će procijeniti mentalnu dob djeteta, kakve su sposobnosti učenja, koncentracije, pažnje, komunikacije... što je izuzetno važno logopedu kada počinje raditi s djetetom, da može postaviti adekvatne zahtjeve prema djetetu. Ne brinite, to je dio cjelokupnog timskog rada, u cilju najboljeg za dijete.
Poštovana,
moj sin ima 10 godina i ima dijagnozu adhd, nerazvijen govor i elementi pervazivnog poremećaja. Intelektualno je između granične inteligencije i prosjeka. Pohađa redovnu osnovnu školu po prilagođenom programu uz asistenta. Najveći problem mu je verbalno izražavanje. Govori malo, rečenicu nema a govor dosta dobro razumje (barem mislim). Kad ima tekstualne zadatke ide mu teško. Npr. njemu je isto prekriži i zaokruži. U terapiju je uključen od četvrte godine (defektolog i logoped). Kako raditi s njim na boljem razumjevanju tekstualnih zadataka? Molim savjet. Zabrinuta mama
Poštovana,
razumijevanje tekstualnih zadataka proizlazi iz razumijevanja riječi i njihova suodnosa . Znači ono što možete raditi je da mu pružite što više jezičnog iskustva, kroz čitanje, tv, svakodnevnu konverzaciju... već samim time što je okružen govorom i jezikom potičete razvoj jezičnog razumijevanja.
Teškoće koje ste opisali proizlaze iz pervazivnog razvojnog poremećaja, tako da je i dalje važno pratiti male pomake "izvana", jer su oni za dijete "iznutra" izrazito veliki. Potičite i dalje komunikaciju, u bilo kojem obliku, slikovnom, gestovnom... uz puno podrške slikovnog materijala.
Poštovani,
Ja sam majka djevojčice od 7 godina koja pohađa drugi razred osnovne škole. Svaki dan radimo zadaću i pokušavamo vježbati zadatke iz matematike, međutim primjećujemo da iako je djevojčica već drugi razred, ona ne razumije pojam brojeva, prethodnika, sljedbenika, sabiranje do 10 joj ide teško i jednostavno ne vidi logiku u brojevima. Jako smo zabrinuti kako joj najbolje prići i prilagoditi vježbanje. Učiteljica nema nekog posebnog razumijevanja, misli da ne radimo dovoljno sa njom. Mi vježbamo i sabiremo na prste, sa grahom, bonbonama i sl. ali ona jako teško povezuje brojeve. Očajni smo i ne znamo šta da radimo i kome da se obratimo za pomoć. Ona često plače jer nas ne razumije šta želimo od nje i jer joj je žao što ne zna pravilan odgovor a nama je onda još teže jer više ne znamo šta da činimo i kako da joj olakšamo. Inače imamo starije dijete koje je brijantan đak sa svim peticama. Očajni smo, pomagajte :) Hvala!
Poštovana
Mogu razumijeti vaš očaj i brigu. Djeca su naprosto različita i to što starija uči bez teškoća a mlađa ima problema s matematikom nije ništa neobično. Različita djeca različito pojme matematiku, a mi im u nastojanju da pomognemo objašnjavamo na način na koji je mi shvaćamo. Moguće je da vaša djevojčica ima elemente diskalkulije što može značiti da da nikada neće briljirati u matematici, no možda su teškoće samo razvojne, možda joj samo malo kasnije „klikne“. U svakom slučaju ne odustajte od vježbanja, ali pokušajte to raditi bez pritiska i nervoze. Dobro je što koristite konkretan materijal, a dobro bi bilo usput vježbati i kad se igrate – složimo dvije kockice, pa još dvije… ne trebate u igri inzistirati da i ona broji, ali joj vi stalno ponavljajte. Svako se dijete razvija svojim tempom, ne rastu jednako brzo, nisu jednako teška, ne progovore u isto vrijeme i ne shvate odnose među brojevima istovremeno. Budite strpljivi, nježni i uporni.
Poštovana...molit ću vas za odgovor
imam sina koji za 20 dana puni 2 godine,ima velik fond riječi i razumije sve što mu se kaže, poslušan je i spaja po 2 do 3 riječi u rečenicu. Međutim, prije par dana primijetila sam da prije nego što nešto izgovori do kraja, prvu riječ ponovi vise puta, npr. do sada je govorio mama daj ode (vode), međutim sada to zvuči mama mama mama mama daj ode (vode) ili npr. dođi dođi dođi dođi amo (ovamo)... da li je ovo normalna faza u razvoju ili ipak nešto drugo? Inace je zdrav dječak, malo nemiran i nestašan, rođen je carskim rezom (apgar skor je bio 7/8). Hvala vam mnogo unaprijed.
Poštovana,
oko 80% djece u dobi od 2-5 godina prolazi fazu razvojnog mucanja.
Važno je kako vi kao okolina reagirate na njegov govor, da ne bi došlo do ozbiljnog mucanja.
To znači nemojte ga opominjati da govori sporije, polakše, ljepše, uopće ne skrećite pozornost na to kako govori. Recite mu "slušam te", time mu dajete na znanje da ima vremena koliko treba za izreći ono što želi.
Imam dva pitanja. Moja kćerka, 9 godina, najbolja u razredu, super učenica i meni pomaže u kućnim poslovima, ponekad se želi igrati sa igračkama kojima se igraju manja djeca. Ja lično smatram da je to još uvijek u redu, ali moj muž stalno govori kako više nije mala i da se ne treba igrati, a ona onda bude tužna i potištena kao da se srami. Ne slažem se s njim jer mislim da će i sama ubrzo prestati. Tko od nas dvoje griješi?
I sin, 4 godine, vrlo je brbljiv i pričljiv ne stidi se pričati ni sa nepoznatim osobama iako tepa. Pametan je ali me brine što je često zamišljen, osjetljiv, plače zbog svake sitnice, dere se na sav glas, ne prihvaća vrtić, stalno govori kako ga je tamo netko udario po glavi i kako sutra ne želi tamo. Tete tvrde da se uklopio sa drugom djecom i da nema problema ali on i dalje ne želi ići. Kako da ga zainteresiram za vrtić i kako trebam reagirati kada se dere i kad kaže da neće da priča sa mnom i kada se ljuti na mene? Ne želim se derati na njega ili ga odvesti u drugu sobu a ne pomaže ni razgovor. Ne znam način. Pampers ne nosi već godinu dana po noći ali je već dvije noći za redom radio nuždu u krevet i kada mu objasnim da to nije u redu on se samo smije. Inače me nikad ne shvaća ozbiljno. Kako to promijeniti? Gdje griješim?
Poštovana
Što se tiče pitanja o vašoj djevojčici mislim da ste vi u pravu. Djeca se ponekad ponašaju na načine kako su se ponašala kad su bila manja, naročito ako su trenutno zbog nečega zabrinuta ili nervozna. S obzirom da ima mlađeg brata za očekivati je da ponekad poželi pažnju koju on dobiva pa to rješava igranjem, bit će još perioda kada će izgledati da se djeca vraćaju u mlađu dob, npr. u pubertetu djevojčice ponovno počnu sakupljati plišane igračke i to nikoga ne zabrinjava. U vezi vašeg sina nije mi jasno je li ovakvo ponašanje počelo polaskom u vrtić ili je postojalo i prije. U svakom slučaju ne pomaže uvjeravati ga da je u vrtiću super ako on tako ne osjeća. Bolje je popričati s njim i pažljivo saslušati što mu se ne sviđa. Djeca ne trebaju od nas da ih uvjeravamo da njihovi osjećaji nisu u redu već trebaju pomoć u načinu njihovog prihvaćanja i nošenja s njima. Dakle ukoliko veli da mu u vrtiću nije lijepo recite da razumijete da ga nešto muči i da biste voljeli više čuti o tome. Kad kaže da ga je netko udario pitajte ga što je on tada uradio, poučite ga kako da zatraži pomoć od teta. No može biti i da samo provjerava koliko ste vi sigurni u svoje nastojanje. Velite da vas ne shvaća ozbiljno što je vjerojatno rezultat njegovog iskustva s vašim zahtjevima. Djeca dobro procijene kada roditelji zaista misle ozbiljno a kada samo pričaju ali neće ništa poduzeti da se nešto i ostvari. Možda vas samo svojim ponašanjem želi natjerati da budete odlučniji jer našu popustljivost tumače kao našu nesigurnost. A tada i sami postaju nesigurni što vjerujem ne želite.
Unaprijed hvala na odgovoru. Imam sina od 8 godina,ide u drugi razred,i malenu curicu od 17 mjeseci. Problemi su vezani uz starijeg sina koji je veoma senzibilna osoba. Iznad prosjeka svojih vršnjaka, to nam je rečeno kod psihologa kad smo ga upisivali u školu. Jako je razigran, pun mašte, tvrdoglav, ponekad i previše. Voli uvjek da je po njegovom, iako se suprug i ja trudimo svojski da tako ne bude. Uvijek su to samo igrarije, ali danas se dogodila jedna opasna stvar koja nam je naša razmišljanja stavila u stanje neznanja, kako postupiti sa takvim ponašanjem! Dapače u školu je odnio opasan predmet koji je nedajbože mogao i njega i ostale sudionike u školi ozlijediti. On se htio samo pohvaliti, kako njegov tata to ima i napraviti se važan, ali je ispalo drugačije, djeca su ga ismijavala i nazivala pogrdnim imenima. To ga je jako pogodilo, te je htio otići iz škole, ali ga je njegova razredna nastavnica spriječila u tom činu. Jako sam joj zahvalna u svemu, od trenutka kad nas je kontaktirala u istom trenutku i u daljnjem sljedu razgovora. Oduzela mu je predmet i porazgovarala je sa njim, ali znam da je sve na nama roditeljima. Trenutno ne radim, samo otac radi, sin jako voli oca i uvjek nastoji da ga oponaša i da mu udovolji. Otac mu je inače živio samo sa majkom, i kod njega ide mišljenje da je batina iz raja iznikla. Doduše njegova majka tako više ne misli, kao i ja. Prijeke je naravi i mislim da će mu prekipjeti. Htjela bih naglasiti da se svi bojimo za mališu, ali svako na svoj način ima mišljenje kako ga usmjeriti u životu i pomoći da mu bude lakše prolaziti kroz svijet. Svako ima svoja rješenja, ali mislim da batina nije pravo rješenje, nego bi postala kontra efekat. Suprug od mene očekuje čarobnu formulu, a ja znam da je moramo skupa upotrijebiti. Bez batina, sa mnogo razgovora i strpljenja i odlučujućom kaznom. Ali kako kazniti ovakav prekršaj, u školi je to ukor, a kod kuće? Jako se bojim za njega! Znam da nisu zle namjere bile u pitanju, ali naprosto to "frajerisanje" tko šta ima, daj da vidim, mi ide na živce. Inače je razrednica jako stroga, svaki prekršaj napiše u e-dnevnik,pa čak i kad olovka-namjerno padne na pod. Kaže da se na satu što je vezano za nastavni plan jako trudi, ali da ima crviće u guzi. Pod odmorom se uvijek voli pokazivati kao da se svijet vrti oko njega. Mislim da je to zbog njegove sestre, jer je manja i traži više pažnje. Izgleda da misli kako mu nedovoljno dajemo pažnje, pa to traži na drugom mjestu. Kako mu to objasniti, očito ne uspjevamo u tom? I kako ga kazniti za ovakav veliki propust? Vidim i da ja griješim ponekad, jer mu malo više pomažem u domaćim zadacima. Kad vidim da se ne može koncentrirati ili kad treba na brzinu spremiti torbu za sutra. Inače radi koncetracije smo ga dali u legiće, a uči tekvando, kako bi se malo ta energija istrošila. Inače smo stariji roditelji, ja u 41 god, a suprug u 43 godini života. Čak mi se ponekad čini da je ovaj nemir u njemu počeo početkom treniranja sa tekvandoom, jer je tu mnogo usvojio znanja, plavi je pojas. Zaboravila sam reći da je imao problema sa mokrenjem, ali to smo riješili. To nam je bio problem prošle školske godine, bilo je problema do mjehura, koji se nije razvio kako treba. Vježbali smo i trudili se, tako da je to sada sve iza nas, ali se bojim da bi batinama ili kojim drugim lošim našim postupkom mogli ponovno taj problem dobiti nazad. Kako mu pomoći i na koji način da ga pametno educiramo. Da li sa psihologom ili drugačije? Hvala vam unaprijed vaši zabrinuti roditelji!
Poštovana
Iz vašeg pisma vidim mnogo zabrinutosti i nesigurnosti. Vjerujem da i vaš sin to osjeća i dio njegovog ponašanja zapravo je rezultat toga. Navodite da se vi i suprug ne slažete u odgojnim stilovima što nije rijetko. Osobno se slažem s vama da batina nije rješenje jer tako dijete samo nauči da se problemi rješavaju nasiljem. Naročito ukoliko je djetetu uzor „otac prijeke naravi“. Djeca o ponašanju u društvu ne razmišljaju već se ponašaju na način kako su vidjela od njima važnih odraslih u obitelji. To što ste vi blaži a otac stroži ne bi bio problem jer djeca brzo nauče da svaki odrasli reagira malo drugačije. Problem nastaje kada se odrasli počnu svađati oko djeteta jer se ono tada osjeća krivim a ne zna kako postupati. Cilj odgoja je prenijeti naše životne vrijednosti i stavove i tu je važno da se roditelji slažu. Postavlja se vječito pitanje kako to postići. Nije potrebno strogo kažnjavati dijete ali je jako potrebno jasno mu dati do znanja koja ponašanja nikako ne želimo. Ukoliko ga samo kaznimo može shvatiti da je nešto pogriješilo ali ne uvijek i zašto je to krivo ponašanje. Ukoliko je uradio nešto opasno možete pokazati svoj strah, zabrinutost, užas od opasnosti koja je prijetila njemu i drugima. Djeca puno bolje reagiraju na naše osjećaje nego na vikanje i batine. Ideja da su rastužila i osramotila roditelje već je kazna sama po sebi. U konkretnom slučaju ja bih radije djetetu dala priliku da svima pokaže da je shvatilo što je uradilo krivo i to tamo gdje je napravilo pogrešku – u školi. Ukoliko je doveo u opasnost ostalu djecu pomognite mu da shvati što je bilo opasno i neka npr, pripremi neki plakat o opasnostima uz ispriku razredu. Naravno da to treba uraditi u dogovoru s učiteljicom. To će mu biti i pouka da se ne isplati praviti važan, a ujedno i način da sam nauči poželjno ponašanje.
Poštovani
molim za vaše mišljenje. Dijete s dvije i pol godine gotovo ništa ne govori. Rođeno je mjesec dana ranije, sekcijom, prvih godinu dana upućivano na vježbe zbog jakog mišićnog tonusa. Izuzetno motorički spretno, prohodalo na vrijeme. Prije navršene godine dana izgovaralo riječi kao mama, baba, pa-pa. Prati i razumije govor okoline, npr. vrati se i podigne igračku za koju mu je rečeno da će preko nje pasti, iako je to čulo "iza leđa". Razumije izrečene naredbe, upućuje smislenu riječ imenujući tatu. Riječ mu se dogodi i onda je više ne ponovi. Uključivanje u vrtić teže prihvaća, interes usmjerava na samostalnu igru igračkama. Koncentriran na aktivnost koju sam odabere. Kod kuće kao jedino dijete usmjeren na roditelje, sa vrlo slabim kontaktima izvan kuće. Ulazak u svoj prostor igre dozvoljava npr. dodavanje loptom, guranje autića roditelju i primanje natrag, slaganje kockica, hvatanje mjehurića od sapunice, kukucanje, ali kada to više ne želi okrene leđa ili izvede roditelja u drugu prostoriju i zatvori za sobom vrata. Odaje dojam djeteta koje radi što hoće onda kada to hoće i burno reagira ako se ne udovolji njegovoj želji. Kad radi ono što zna da ne smije, gleda reakciju roditelja. Na poticaj da ponovi izgovorenu riječ oponaša mumljanjem zvukovnu melodiju riječi koju je čulo, ali glasove riječi ne artikulira, iako igru poprati ispuštanjem glasova, no nepovezanih u riječ. Kako dijete potaknuti na govornu komunikaciju? Do sada je ono što želi ostvarilo i bez govora, gestikulirajući. Vrijedi li ne dati mu ono što traži dok ne pokuša izgovoriti - ponoviti riječ? Je li potrebno potražiti savjet stručnjaka? Hvala unaprijed.
Poštovani,
svakako potražite savjet stručnjaka. Djetetu je potrebna stimulacija, a vama vođenje kako da to radite. Ohrabrujuće je što ste uočili da vas dijete razumije i prati kad mu se obraćate, da vi njega razumijete, da možete uspostaviti komunikaciju, da koristi geste kao zamjene za riječi, da ima bar jednu glasovnu riječ. Ponekad djeca uspiju nadoknaditi to rano kašnjenje. No, svakako je bitno procijeniti je li riječ samo o kašnjenju u jezično-govornom razvoju kao individualnoj karakteristici djeteta, ili o pravom poremećaju.
Naš (uskoro 5 god) sin ima problema u spontanoj komunikaciji. Obavili smo uz preporuku neuropedijatra obradu sluha, EEG, krvne pretrage, psijatrijske i psihološke procjene. Nemamo dijagnozu, jedino slutnju da se radi o problemima senzorne integracije. Privatno smo obavljali defektološku rehabilitaciju, kao i posjet raznim logopedima za rane intervencije. Stanje se malo popravilo, međutim njegova komunikacija jo uvijek nije u skladu sa razvojnom dobi. Obzirom na na u roditeljsku zabrinutost, da li bi nam mogli preporučiti zdravstvenu ustanovu gdje postoji tim stručnjaka na jednom mjestu, gdje bi mogli brzo i kvalitetno obaviti eventualne daljnje pretrage i informirati se o pitanjima koje nas muče u pogledu razvoja našeg djeteta?
Živimo u Splitu, sve ove pretrage i mišljenja smo obavljali na više različitih lokacija gotovo godinu dana, većinom privatno jer preko uputnica bi red dočekali vjerojatno s njegovim polaskom u školu. Zahvaljujem unaprijed na Vašem odgovoru.
Poštovani,
mogu vam preporučiti Kabinet za rani razvoj kod Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu. Uz nalaze koje već imate napraviti ćete pregled kod psihologa i logopeda koji intervju s roditeljima i dijagnostiku rade zajedno. Nažaalost kao i svagdje znam da je lista čekanja podugačka. Pokušajte kontaktirati njih, možda vam i oni mogu preporučiti nekoga biliže vašem mjestu stanovanja.
Moja je djevojčica stara 4,8 god. i ide u redovan vrtić. Dijete je sa posebnim potrebama zbog motoričkog sporijeg razvoja te usporenog razvoja govora. Uključeni smo u odgovarajuće tretmane i napredujemo. Ono što me posebno zabrinjava kod nje je agresivno ponašanje u vrtiću. Agresija se ne javlja samo u situacijama kada osjeti neku ugroženost već iz čista mira. Štipa, gura se, baca djecu na pod, grize, davi a što je još i najgore poslije se smije. Prošle smo godine mislili da se samo radi o težoj prilagodbi na vrtić ali ove godine već na samom početku pokazala je da to nije slučajno. Očajna sam, već sam tražila savjete od stručnjaka ali svi me uvjeravaju da će to proći sa zrelošću a kako do tada postupati i reagirati. Grozno mi je i zbog roditelja djece koji polako gube razumjevanje jer ipak su njihova djeca žrtve. Napominjem da živimo u skladnoj obitelji i protivnik sam fizičkog kažnjavanja. Imate li kakav prijedlog ili savjet?
Poštovana,
drago mi je da vaše dijete napreduje uz tretmane koje provodite. No vi se obraćate zbog agresivnog ponašanja a ono nema veze s razvojnim teškoćama djeteta. Ne mislim da će s odrastanjem agresija prestati sama od sebe. Dobro ste primijetili da takvo ponašanje nije vezano uz neku situaciju, zapravo ni jedna situacija ne smije biti opravdanje za agresiju. Uvijek postoji mogućnost drugačijeg reagiranja i mi odrasli to trebamo učiti djecu i zahtijevati od njih. Ne navodite kako vi i tete u vrtiću reagirate na njeno ponašanje, no pretpostavljam da ne baš kao prema djeci bez teškoća. Svi smo osjetljiviji kada se radi o djetetu sa smetnjama pa često odrasli razmišljaju: jadno dijete, već mu je i ovako u životu teško, neću sad i ja biti strog. No to djetetu ne treba. Vaše dijete ima neke teškoće, ali nemojte se prema njemu ponašati kao da ništa osim teškoće ne postoji. Vaša kćer je potpuna osoba koja razmišlja i osjeća i treba vodstvo odraslih kao i bilo koje drugo dijete. Ponašajući se prema njoj drugačije nego prema ostaloj djeci zapravo joj se šalje poruka da je manje vrijedna i da se od nje ništa ne očekuje. Sigurna sam da volite svoje dijete i želite da se uklopi u svijet kao i svi ostali. No u tome je morate već sada usmjeravati i naučiti je kako. Recite joj da ne želite da bude gruba prema drugoj djeci i zahtijevajte da se to promijeni. razgovarajte o svakom neželjenom ponašanju i kako ga promijeniti. Ne morate biti strogi ali morate biti odlučni i dosljedni. Poučite dijete empatiji, pomognite joj da razmišlja o drugima i njihovim osjećajima. Svojim ponašanjem ona vam zapravo daje do znanja da nije zadovoljna, a to sigurno ne želite. I vašoj djevojčici kao i svima drugima treba odrasli kojemu vjeruje da zna što čini.
Molim vas da mi pomognete, nekako i ne vjerujem ovim psiholozima na zapadu,jer olako daju dijagnoze. Moj sin jedinac kada se rodio bio je jako veseo dječak ali stidan. Dojila sam ga dvije godine, bio je velika maza. Onda je počeo ići u vrtić od dvije godine, nismo se susretali toliko sa djecom drugom jer ovdje na zapadu je malo drugačije. Kada je krenuo u vrtić teta kaže da se igrao sam tada ali nakon jednog kratkog vremena počeo se igrati sa djecom. Danas ima 5 godina i lud je za djecom, ima i najboljeg prijatelja sa kojim se igra po cjeli dan. U vrtiću se popravio, komunicira sa drugom djecom ali zbog dva jezika malo zaostaje. Malo sam počela sumnjati da sumnjaju na autizam ali ja kod njega nisam ništa primjetila neobično, ima kontakt sa očima, kad ga nešto pitaš odgovara, odaziva se, priča sa nama, komunicira, trči, igra fudbal, penje se, jako je aktivan i brz u igri ili kad radi nešto ali lenj za pričat. Voli djecu i igra se sa njima mada sam primjetila kada neko odrasli dođe a ne poznaje ga da je stidljiv, sakrije se iza vrata i viri, šuti i odgovori tiho ako ga pita nešto. Zanima me vaše mišljenje o čemu se radi, da li je stidan ili nešto drugo? Jako sam očajna i ne znam šta da radim.
Poštovana
Prema opisu ponašanja i aktivnosti vašeg djeteta ne vidim zbog čega bi sumnjali na autizam. Pišete da vam se čini da tako misle, pa pretpostavljam da vam nitko nije baš to rekao. Ja bih prvo otvoreno pitala u vrtiću što zamjećuju i ukoliko je potrebno obavila potrebne pretrage – za autizam se to radi timski, neurolog, psiholog, defektolog… no meni se čini vjerojatnija mogućnost da se radi o djetetovoj nesigurnosti u nepoznatoj situaciji. S obzirom na nedovoljno poznavanje jezika i čini mi se veliku vezanost na vas jednostavno mu treba vremena da postane sigurniji i hrabriji u kontaktu. Potičite ga da se što više druži s drugom djecom, pri susretu s odraslima nemojte posebno naglašavati njegovu suzdržanost npr. riječima: pa daj, što se stidiš i sl. slobodnu mu nasamo kažete da vam se ne sviđa kad viri iza vrata, ali ga nemojte prekoravati. Samo mu recite da biste voljeli da hrabro uđe i pozdravi. Usput da vas pitam: kakvi ste vi u takvim situacijama? Ako je i vama pomalo nelagodno dijete će to osjetiti pa će se i samo tako ponašati.
Poštovana psihologice,
oprostite na malim slovima. koristim samo desnu ruku. lijevu ne mogu. Nova šk. godina je na vratima, moj sin sad ide u 3.razred sa svojim problemom izgovora novih višesložnih riječi u njegovom vokabularu. profesor sam u školi koju on pohađa. sada bolujem od karcinoma, drugi put. povrat bolesti. no, nisam loše. imam snage, i sad mu objašnjavam, pomalo ponavlja gradivo 2. razreda. na žalost, nema neke ambicije. to me žalosti. no, nije to moje pitanje. u 1.i u 2.razredu išao je produženi, tu učiteljicu je uvijek slušao i svu zadaću je bez pogovora tamo i napisao. ja ću biti na bolovanju. financijska situacija biti će teža. razmišljala sam da ne ide u produženi, da ja s njim doma učim. to nikad nije bilo uspješno. on ne poštuje moje znanje, ne želi me ni čuti, ne poštuje moj plan učenja, upute za nešto lakše izvesti, mi ćemo se poklati ukoliko bude kući. ne znam. što vi mislite o tome. znam da je moja situacija specifična.
Poštovana
Sviđa mi se vaš odnos prema bolesti, mada vjerujem da vam nije uvijek lako. Što se vašeg sina tiče očito se radi o sposobnom djetetu koje nema teškoća u u učenju. Teškoća je jedino kad uči s vama. Spominjete da ne poštuje vaše znanje, vaš plan učenja, upute. Sve mi se čini da zapadate u čestu profesionalnu zamku prosvjetara koji kod kuće nisu vlastitoj djeci roditelji nego učitelji. Jasno da vi znate više o učenju nego drugi roditelji ali učiteljice ima u školi i kao takve ih poštuje i sluša. Kod kuće treba samo mamu. Običnu prosječnu mamu koja ga ne gleda samo kao učenika već kao osobu. Ne bih rekla da ne poštuje vaše znanje ali želi doći do svojih znanja na svoj način. Koji je možda drugačiji nego vaš. Svako dijete uči na svoj način, ja također radim na školi pa znam da nema jedinstvenog recepta kako je najbolje učiti. Imam dvoje vlastite djece koji su učili na posve različite načine. Naša roditeljska uloga je da prvo vidimo kakvo je naše dijete – je li vizualni, auditivni ili praktični tip učenika. Zatim mu možemo pomoći u odabiru najbolje strategije učenja. Pomoći, ne nametati. A pomoći možemo samo kad ono samo traži pomoć. Ukoliko je vaš sin redovno pisao zadaće u boravku i odrađivao ostale zadatke ne radi se o lijenosti već vam zapravo poručuje da ne želi da mu namećete svoje. Predlažem da razgovarate s njim o svojoj dilemi oko učenja kod kuće i nemogućnosti plaćanja boravka, pitajte ga što on misli o tome te svakako što očekuje i želi od vas. Pokušajte se dogovoriti i držati dogovora neko vrijeme. Ukoliko rezultati ne budu zadovoljavajući razgovarajte ponovno i ako treba promijenite što treba, ali opet u dogovoru. Opustite se, imate sposobnog i odgovornog sina, dozvolite mu da to i ostane.
Pročitala sam sva pitanja i odgovore i nisam naišla ni na sličan problem koji imamo. Imamo ćerku od 7,5 godina, ide u II razred. Od treće godine ne priča sa odraslima. Priča sa bakama, dedama, tetkama, kumom, učiteljicom i sa nama. Kad joj se bilo ko drugi obrati okreće glavu i neće da priča, čak i ako provede određeno vrijeme sa njima. Imamo prijatelje sa kojima se porodično družimo i naša ćerka ih zna od kada zna za sebe, ali neće ni riječ da progovori. Išla je dve godine u vrtić, sa tetama je pričala, puno je hvale. Izrazito je pametna, već sa tri i po godine je znala sva slova, sa 4,5 počela da čita. U školi priča sa učiteljicom, ali kad se sretne sa njom ništa neće da kaže. Ispočetka smo mislili da je stidljivost i da će proći, ali već gubim svaku nadu. Sa djecom se super slaže, nije agresivna, nikad se nije svađala, otimala, a kamoli udarila djete. Kod kuće stalno priča i jako je zanimljiva. Kada je pitamo zašto neće da priča, odgovor je: "Bojim se da će mi se smijati" Uzalud je ubjeđujemo i objašnjavamo ali ne vrijedi. Šta vi preporučujete? Unaprijed se zahvaljujemo i puno Vas pozdravljamo. Zabrinuti mama i tata
Poštovani roditelji
Po svemu što navodite vidim da je razvoj djeteta uredan, nema razloga sumnjati na jezične teškoće već je problem s komunikacijom u situacijama koje joj nisu u potpunosti poznate i sigurne. U intelektualnom razvoju je očito vrlo napredna no jasna mi je vaša zabrinutost jer bi odbijanje komunikacije moglo imati posljedica u daljnjem školovanju i odnosima u životu. Vidim da ste pretpostavljali da je riječ o stidljivosti, no opisano ponašanje je izrazito pa može upućivati i na neki oblik selektivnog mutizma. U dijagnostičkom smislu selektivni mutizam je ekstremna sramežljivost no obično je praćena i nekim drugim simptomima kao što su izražena emocionalna osjetljivost, teškoće s odvajanjem, nekada i drugi strahovi, noćno mokrenje i slično. Ne znam da li se to odnosi i na vašu kćer. U svakom slučaju važno je da na dijete ne radite pritisak ida ne naglašavate njene teškoće. Poručite joj da razumijete da se osjeća nelagodno i da ju je strah. Uvjeravanje da je to nepotrebno neće joj pomoći, samo će je još više zakočiti. Bolje je naglasiti svaki pozitivni pomak, izraziti zadovoljstvo kada bar malo komunicira. Ako veli da se boji da će joj se smijati možete reći: „Da, neugodno je kad nam se netko smije. Je li ti se ovih dana netko smijao? Jesi li sigurna da se smijao baš tebi ili je nešto drugo bilo smiješno?“ Vaše dijete osjeća strah, a strah nećemo riješiti tako da ga negiramo već tako da se s njim suočimo. Ukoliko ovo ne pomogne te ako postoje još neki simptomi potražite pomoć psihologa.
Imam sina od 3god.i 3 mjeseca, priča jako dobro ono šta on želi, razumije super, ali nije baš zainteresiran za komunikaciju s drugim ljudima (osim sa mnom i još par ukućana, ali i to kad je od volje).. Zadnje vrijeme ima ispade kad mu nešto zabranimo, ili kad mu druga djeca uzmu igračke (krenuo je u vrtić ima tjedan dana, do tada je bio većinom sa didom) počne se bacat na pod, vrištati, plakati.. teta u vrtiću mi se potužila na njega radi toga, super je u igri, neće previše s drugom djecom, ali bude dobar šta se toga tiče, ali tetu ne doživljava, ne znam možda to ima veze šta nekad zna trpit piškit i kakit, možda mu to stvara nervozu (u 5 mjesec je sam tia skinit pelene, ali malo teže nam je išlo i to) .. ne znam šta da radim, na koji način da postupam prema njemu?? pa molila bi vas za savjet,da li da potražim pomoć od logopeda, psihologa ??!! Prvo mi je dijete, pa ne znam kako reagirat :) .. unaprijed zahvalna .. pozdrav
Poštovana
Lijepo ste opisali ponašanje vašeg sina i jasno mi je da vas zabrinjava. No nigdje ne vidim kako vi i ostali ukućani reagirate na takva ponašanja. Vrištanje, bacanje po podu, plakanje samo su načini na koje dijete postiže što želi u tom trenutku. Na to odrasli mogu reagirati tako da popuste samo da bude mir ili reći da takvo ponašanje ne dolazi u obzir. Čini mi se da je vaše dijete naučilo da treba samo napraviti scenu i svi će napraviti što ono želi. Naravno da tada pokušava i drugdje primijeniti istu metodu i ima očekivanja da i u vrtiću sve bude po njegovom. No tu su i druga djeca i tete koje moraju biti jednake prema svima da bi održale red u skupini. Vaš sin treba naučiti živjeti i surađivati i s drugom djecom ili će imati teškoća i u vrtiću i kasnije u školi, a sigurna sam da to ne želite. Spominjete i probleme s navikama mokrenja i stolice, no čini mi se da je i to dio njegovog načina da vas odrasle drži pod kontrolom. Svojim ponašanjem možda i dobiva što trenutno želi no svakako ne dobiva ono što mu treba, a to su odrasli koji znaju što je za njega životno dobro. Svijet se neće vrtjeti oko njega pa je važno da već sada nauči kako funkcionirati u svijetu van obitelji. Znam da je vlastitom djetetu teško reći ne, no to je često veći problem roditeljima nego djeci. Ukoliko želite da vam dijete bude zadovoljno i sretno prestanite mu popuštati već mu pomognite da usvoji ponašanja koja su društveno prihvatljiva. Za početak morate se svi kod kuće dogovoriti da galamom i plakanjem ne postigne ispunjenje trenutnih želja. Ukoliko počne vrištati i bacati se po podu mirno mu recite da nećete razgovarati s njim dok se ne umiri. Ali to trebate i izdržati. Tek kad shvati da dosadašnja ponašanja ne daju rezultate počet će se mijenjati. I ne brinite, neće vas zbog toga manje voljeti.
Imam blizance od 2 god. i 8 mj. Motorički jako spretni, dječak komunikativniji od djevojčice, ljepše izgovara riječi. Oboje su progovorili s 18 mj. ali kod djevojčice sam primijetila da već otprilike 3 mj. ima zastajkivanja na početku rečenica koje prije nije imala. Prošla je kroz malo teži period navikavanja u vrtiću i neće da priča s nepoznatim ljudima. Nekad imam osjećaj da se kod nje radi o tome da joj mozak brže složi rečenicu nego što je ona može izgovoriti. Da li se po Vašem mišljenju tu radi samo o prolaznoj fazi kod djece ili se trebam obraditi logopedu za neku terapiju? Napomena: Nisam je opominjala za njen govor osim što joj ponekad kažem da treba polako da izgovara pa tada nekad funkcioniše, a nekad samo ušuti... Hvala na odgovoru!
Poštovana,
velika većina djece za vrijeme progovaranja prolazi kroz fazu razvojnog mucanja. Upravo vaša rečenica "nekad imam osjećaj da joj mozak brže složi rečenicu nego što je ona može izgovoriti" upućuje me da se o tome radi i kod vaše kćerkice. Dijete više razumije, nego što njegovo znanje gramatike i motoričke mogućnosti govornog aparata mogu podržati pa dolazi do nefluentnosti govora. Pogledajte si savjete vezane uz razvojno mucanje. Najvažnija je reakcija okoline da takvo govorno ponašanje ne postane trajno. Logopedu se obratite ako potraje duže od 6.mj, ili se poteškoće pogoršaju do te mjere da dijete uopće ne može progovarati, grč. Tada svakako odmah potražite stručnu pomoć.
Poštovani,
molim samo da mi odgovorite, da li će dijete koje ima problema sa senzornom integracijom ikada progovoriti ili se tu samo radi o kašnjenju. Pišem o djetetu koje ima tri godine a ništa ne govori, skoro sve razumije, logopedica je rekla da postoje indikacije da će progovoriti samo ne zna kad će se to desiti. Imao je ranije problema sa koncentracijom ali sado po tom pitanju je odličan, sve prati i strašno brzo usvaja nove metode rada odnosno igre. Voli djecu ali s druge strane što je stariji on je sve više stidljiv, da li da ga upišemo u vrtić, mislili smo u početku na nekoliko sati. Ne znam sa kojim doktorom da porazgovaram vezano za senzornu integraciju, da nas malo uputi,ja sam na internetu pronašla dosta toga ali nigdje nije navedeno do koje krajnje granice djete bi trebalo da progovori. Unaprijed se zahvaljujem. Zabrinuta mama.
Poštovana,
poteškoće iz senzorne integracije otežavaju razvoj, usporavaju ga, ponekad onemogućuju. Ovo što ste mi napisali su dobri preduvjeti za govor. Komunikacija, razumijevanje, poticajna sredina. Vrtić bih svakako preporučila, kao prirodnu stimulaciju govora i socijalnih vještina. Naravno uz postupnost i praćenje djetetovih reakcija. Ne bih se obazirala na krajnju granicu za progovaranje. Važnije vam je pratiti djetetov napredak u malim koracima. Danas više razumije, komunicira, pokušava govoriti, nego naprimjer prije mjesec dana. Zadajte si male ciljeve i načine kako da ih ostvarite.
Poštovani,
da li autistična deca izvršavaju naredbe, npr. idi tamo, donesi ovo, upali svetlo, dođi da obujemo patike, sedi na stolici itd...
Poštovani,
mogu vam odgovoriti i s da i ne. Ne znam o kojoj dobi govorimo i o obliku ponašanja koji vas zabrinjava. Djeca koja imaju poteškoće iz autističnog spektra različita su kao i svi mi u komunikaciji i razumijevanju. Da, izvršavaju naloge ako razumiju i komuniciraju. Ne izvršavaju naloge ako ne postoji udružena pažnja, ne komuniciraju i ne razumiju što želimo od njih.
Imam sina starog 3 godine i 2 mjeseca. Do treće godine govorio je oko 50-tak riječi i nije spajao rečenice. Sve je razumio, sve izvršavao a komunicirali smo na neki svoj način :-). Nakon trećeg rođendana riječi su nekako došle same od sebe i on sada barata sa puno riječi iako ih sve još ne izgovara ispravno. Od glasova mu poteškoće stvara l, r, s, s time da se u nekim njegovim riječima ti glasovi pojavljuju kao ispravno izgovoreni npr. sunce kaže ispravno, dok su sam=ham ili sok=hok. Počeo je vezati do tri, četiri riječi u rečenicu. Mene brine to to su te njegove rečenice nepotpune i gramatički netočne. On kaže: Ja ham iga = ja se sam igram. Ja ida dućan = ja idem u dučan itd. Uvijek kad kaže netočnu riječ ispravim ga i on nastoji to popraviti. Motorički je vrlo spretan, obo ava se igrati s djecom, vrlo je dru tven, priključi se svakoj igri. Da li mu mogu kako pomoći da njegov govor dobije na kvaliteti i da li je uopće za njegov uzrast takav govor primjeren. Hvala na odgovoru.
Poštovana,
iz vašeg opisa rekla bih da se radi o urednom jezično-govornom razvoju. Intezivno usvajanje jezika odvija se u dobi od 3-5 godine. Tako da će vaše dijete griješeći, a vi nudeći ispravan model, "polirati" svoj govor i jezik. Pomažete na dobar način, "prevodite" njegove pogrešne rečenične konstrukcije, time mu dajete do znanja što je ispravno i što očekujete kroz neko vrijeme kao ispravan izgovor. Ako samo razuijemo dijete, i ne zahtjevamo točnost (samo naglašavamo točnost izgovora, ne inzistiramo na ponavljanju kad dijete još ne može neke glasove izgovoriti) , dijete nema potrebu mijenjati govor.
Kod glasa S izgovarajte S produženo, SSSSam, SSSSunce.... Glas L se može čekati do 4,5 godina, a R do 5,5.
Poštovana,
moj sin na jesen kreće u 5. razred osnovne škole. Do sada je imao individualizirani program zbog poteškoća u govoru (izražavanje, razumijevanje). Zanima me i plaši me kako dalje budući da sam zaposlena i ne mogu mu redovito pomagati oko zadaće i učenja, a u školi imamo defektologa na kojeg se ne mogu osloniti jer ima previše djece i ne upućuje me na koji način da radim s njime tako da sam prepuštena sama sebi. Hvala na ovoj pogodnosti i ljubaznosti!
Poštovana,
nemojte se plašiti, vaše dijete je veće i zrelije pa su i odgovornosti i zadaci primjereniji njegovoj dobi. Ono što bih vam ja svakako savjetovala je da ostvarite odmah na početku dobar odnos i suradnju s razrednikom, razrednicom vašeg djeteta. Zatim po potrebi individualno porazgovarajte s učiteljima gdje se očekuju teškoće, pretpostavljam hrvatski jezik, povijest, zemljopis... tako da učtelji budu upoznati s poteškoćama djeteta, ali u razgovoru svakako istaknite i jake strane vašeg sina (sigurno ih ima), voli crtati, raditi rukama, kompjuterske prezentacije... Dogovorite da se mu najavi ispitivanje, da se može temeljito pripremiti.
Više informacija možete pronaći na stranici www.hud.hr
Poštovana,
imam sina 6 godina i počeo je da muca ne baš uvijek ali uglavnom muca i stane na nekoj riječi, ne može da je izgovori i kada sjedem sa njim da ponavlja za mnom rečenicu kaže je bez mucanja, jer kada mu je nešto drago i kada je uzbuđen zbuni se i više muca. Unazad godinu je bez problema pričao, pa vas molim za savjet. Unaprijed hvala
Poštovana,
svakako bih vam preporučila da odete do logopeda da u kontaktu s djetetom procijeni govorno jezičnu fluentnost. Ono što vi možete je da ga strpljivo pričekate kada govori, nemojte ga ispravljati, ili požurivati ili mu govoriti da govori polakše. Važno je da dijetetu ne osvještavamo govor kao problem. Tada se dijete počinje brinuti, a strah izaziva češće i teže zastoje pa se govorna fluentnost pogoršava.
Možete s njim vježbati na način da nježno, umirujuće čitate priče, ono zajedno s vama komentira slikovnicu, ponavlja, zapravo tako vježbate dobar govor.
Poštovana,
Molim Vas možete li mi dati neki dobar savjet. Moj sin ima tri godine, jako je drago i veselo dijete, voli se družiti sa drugom djecom. Ali njegovo ponašanje je ponekad nepodnošljivo, ako mu nešto branim on se ljuti, udara me, grebe i dok se tako ponaša ja mu pokušavam polako objasniti da se smiri i da to njegovo ponašanje nije lijepo, ali ponekad mu jednostavno ne mogu ništa. Pošto još ne govori ponekad mislim da je to njegov najveći problem, frustriran je zbog toga, znam da me razumije kad mu se obraćam, odaziva se na ime, zna skoro sve dijelove tijela, koristi se gestama kad nešto traži, ako mu kažem da nešto donese posluša. U zadnje vrijeme se dešava da baca stvari, šta god da vidi ako je njemu privuklo pažnju baci i onda se uhvati smijati, ja mu pokušavam objasniti da to ne radi, a on me samo nježno pogleda i ja popustim. Vodimo ga kod logopeda, defektologa i po tom pitanju ima pomaka,nema problema sa koncetracijom, imao je problema sa sniženim tonusom mišića ali sada više nema tih problema ne mora više da ide na fizikalne terapije. Izvinite na ovom opširnom pitanju, ali Vas ljubazno molim ako možete da mi pomognete. Unaprijed hvala.
Poštovana,
slažem se s vama da dio poteškoća može proizlaziti iz nemogućnosti da se izražava. Drugi dio je trogodišnjak koji ispituje granice, i tu je važna dosljednost u zahtjevima. Porazgovarajte s defektologom i potražite u literaturi obilježja ponašanja i emocionalnog razvoja djeteta od tri godine. Odgoj je zahtjevan posao, zahtjeva puno znanja i strpljivosti, a svakako ne odustajte od dosljednosti.
Moj sin ima 4 godine i 4 mjeseca. Loše govori (preokreće slova u riječi, tepa, govori samo krnje rečenice, preokreće slijed riječi u rečenici itd) Prije 2 mjeseca obavili smo pregled sluha, sve ok. Bili smo i kod psihologa, koji je ocijenio da je intelektualno sve u redu s njim i da nema nikakav poremećaj već mu samo treba tretman u logopeda. Za 5 dana ćemo obaviti i pregled kod defektologa. E sad, problem je u tome to logoped kod kojeg idemo kaže da ne može raditi s mojim djetetom i da moj sin sigurno ima nekakav poremećaj ponašanja (iako je psiholog ocijenio da nema). Moram priznati da je i meni samoj teško s njim, često ne može zadržati pažnju na nečemu što ga ne zanima i slično. Mene zanima (u slučaju da defektolog ipak potvrdi poremećaj pažnje)- kako logopedi rade s takvom djecom? Kad sam našeg logopeda to upitala, ona mi nije znala odgovoriti na pitanje. Iskreno, prilično sam nezadovoljna, pa nije moguće da logoped ne zna kako pristupiti djetetu s poremećajem pažnje, i pronaći neki način rada s njim?
Poštovana,
logopedi rade sa svom populacijom u segmentu govorno-jezičnih poteškoća, to znači različite razvojne poteškoće, pa i djeca s teškoćama pažnje. Naravno ovisi od stručnjaka do stručnjaka i njegovoj angažiranosti, kreativnosti, znanju i iskustvu da motivira dijete za rad i vježbu. I od drugih različitih profesija imamo neka očekivanja koja nam se ne ostvare. Pošteno je i od logopedice i vas da iskažete svoja očekivanja, a po potrebi potražite i drugo mišljenje. U svakom slučaju vaše dijete treba logopedske vježbe.
Poštovana,
Molim Vas da mi pomognete jer sam jako zabrinuta za svog sina koji ima uskoro 11 godina. Naime ima problema malo sa izgovorom slova r i l. Išli smo logopedu do unazad dvije godine, kad je logopedica rekla da više ne treba dolaziti, jer on kad se koncentrira i kad polako izgovori l ili r kaže ih dobro. Međutim jako je brzoplet i želi sve ispričati brzo i tu se pojave problemi sa izgovorom i redosljedom riječi. Ja kažem da počne priču pričati od sredine, a ne ispočetka. Djeca ga počinju zezati za to, a i ja se ne osjećam ugodno kad čujem kako prepričava nekome nešto. Osim toga primjetila sam da ga djeca, njegovi vršnjaci malo i zezaju jer je on dobrica i rekla bih razigran možda i previše za svoju dob stoga se najrađe igra sa mlađom djecom. Zbog toga se isto brinem. Kako mu pomoći da ojača i popravi izgovor. Unaprijed hvala
Poštovana,
onako na prvu misao preporučila bih vam da ga uključite u neku dramsku skupinu, prilagođenoj djetetovoj dobi. Uglavnom kod kazališnih kuća ili udrugama koje se bave djecom rade profesionalci koji podučavaju djecu komunikaciji, izražavanju, govornom disanju... odlična znanja za svakodnevnu komunikaciju.
Što se tiče izgovora glasova L i R, ako dijete mora razmišljati o glasovima kada ih izgovara znači da nije izgovor automatiziran. Pokušajte, svakodnevno barem 10-15 minuta glasnog čitanja ili ponavljanja rečenica opterećenih glasovima L/R, Lovac Luka lovi lisicu. Tri sestre šeću gradom....
Što se tiče brzopletosti i jezičnog izražavanja, važno je jačati rječnik, bilo čitanjem, pričanjem, ... Motorički nemir najbolje rješavaju sportske aktivnosti koje zahtjevaju koordinaciju i ravnotežu, plivanje, rolanje, stolni tenis... U svakom slučaju potražite i mišljenje još nekog logopeda, da vam konkretno pomogne oko jezično-govrnog razvoja.
Molim vas da mi ako možete date neki dobar savjet. Moj sin ide u drugi razred, još je dosta zaigran, ne piše na satu, ne želi uvijek izvršavati obaveze. Ima problema sa koncentracijom. Psiholog u školi je zaključio da je on razmaženo dijete i to je to. Ne znam kako ga više motivirati da zavoli školu, osjećam se bespomoćno. Nisam neki autoritet za razliku od supruga kojeg uvijek posluša. U školi dobije lošu ocjenu jer se njemu ne da raditi, a ne zbog toga što ne zna. Unaprijed hvala.
Poštovana,
U svom ste pismu zapravo i sami dali odgovor na svoje pitanje. Zanimljivo je da dijete ima teškoće s koncentracijom i obavljanju traženog kad je s vama a toga nema kad je sa suprugom. Ne trebate biti klasični strogi autoritet ali ukoliko vam je škola važna trebate biti jasni i odlučni u zahtjevu da se obaveze izvrše. Dijete vas neće zbog toga manje voljeti, neće biti nesretno, štoviše bit će sigurnije u vas. Kod previše popustljivih roditelja dijete naizgled uživa, no zapravo ne stiče osnovnu sigurnost da roditelj zna što čini jer ga je lako obrlatiti. Zadatak da ga motivirate da zavoli školu je unaprijed izgubljena bitka. Postavite svoje zahtjeve, veselite se kad ih dijete ispuni i to je najbolja motivacija – uspješno završen posao i zadovoljstvo važnih ljudi. Ljubav prema školi tu nije presudna.
Dobar dan! Poštovanje!
Ja sam po zanimanju pedagog-psiholog, i odnedavno sam počela volontirati u obdaništu. Zanima me koje biste vi metode preporučili, u onim situacijama, kada kazne tipa: danas nema izlaska napolje ili igranja sa igračkama, takođe nema slatkiša, a da ne govorim o kaznu kao što je stajanje u kutu, za onu djecu koja nisu slušala, jer većina metoda koje su se nekada primijenjivale nema velikog uticaja na djecu koja su neposlušna, ili nemirna. Unaprijed zahvaljujem!
Poštovana kolegice,
ja prije svega ne volim razgovarati u pojmovima kazni ali se slažem da dijete ne može raditi što poželi. Ne znam koja ponašanja se rješavaju na opisani način, što je to neposlušno ili nemirno. Djeca su u pravilu spremna surađivati s važnim odraslima, prvenstveno roditeljima a zatim i svima koji se o njima brinu. No u vrtiću je drugačija dinamika nego kod kuće, pa se dijete treba na to priviknuti. Većini je dovoljno postaviti i objasniti pravila i u situacijama kada ih prekrše mirno upozoriti i ponoviti da se takva ponašanja ne dozvoljavaju. Jasno da će neki provjeriti što će se dogoditi ako ne slušaju ili jednostavno zaboraviti pravilo. Ponekad se dogodi i da dijete svojim ponašanjem ugrozi sebe ili nekog drugog. U takvim je situacijama u redu izdvojiti ih iz skupine i na kratko ih posjesti sa strane. To kratko znači zaista to – doslovno par minuta. Tada ga treba mirno pitati zna li što je uradilo krivo i vratiti u zajedničku aktivnost. Ako sve to ne pomaže treba razgovarati s roditeljima ali ne optužujući već upozorenjem na opasnost i neprihvatljivost nekih ponašanja. O odgoju djece preporučila bih knjige JesperaJuula, naročito knjigu „Vaše kompetentno dijete“.
Imam pitanje za psihologa. Imamo sina od 4 i po godine. Razigran je, veseo i druželjubiv. Problem je u tome što mi teta iz vrtića kaže da se ponekad zamisli i zagleda u nešto par sekundi. Zanima me što bi to moglo biti i da li je to normalno?
Poštovana,
ne mogu procijeniti koliko je njegovo povremena zamišljenost stvaran mogući problem. Kao prvo trebala bih znati koliko često se to događa, koliko traje, da li ga je moguće u tim trenutcima vratiti u realnost… Osim toga ne postoji simptom koji bi se javljao samo u vrtiću. Ukoliko se javlja i kod kuće i u drugim situacijama malo pripazite i zabilježite koliko često, koliko dugo, može li mu se skrenuti pažnja. Ako se u takvim stanjima ne uspijeva s njim uspostaviti kontakt za svaki slučaj konzultirajte dječjeg neurologa.
Poštovana,
imam sina šesti razred koji je popustio u školi ,sad ništa asolutno ne radi, same jedinice, zadaće ne donosi već pola godine, a svaki dan ode u sobu i kao radi. Tako sam na sve načine pokušala ga motivirati ali uzalud. Objašnjavala sam da je škola obveza i da nema izbora nego učiti ali on samo govori: "Ma pusti me na miru, ja ne mogu i gotovo!" Da li zaista neće ili ne može? Došla sam do zida i više ne znam kako ga motivirati. Nema društva, svakom nađe manu, ništa ga ne zanima, samo sjedi u kući ali razgovara nije da šuti. Osim njega imam još dvoje mlađe djece i oni uočavaju da on ne radi kako treba! Što da radim? Hvala
Poštovana,
ne znam dovoljno o tome što je moglo utjecati na vašeg sina da izgubi volju za učenje no znam da objašnjavanje i uvjeravanje da je škola obvezna ne daje baš neke rezultate. Niste spomenuli kakav je odnos prema učenju imao prije, kakve su mu sposobnosti, ima li nekih drugih problema ili teškoća. Djeca ne uče zbog upisa u srednju školu, ne uče zapravo ni zbog ocjena. Uče jer ih ponekad to zanima ali najčešće jer zna da roditelj to od njega zahtjeva i očekuje. Svojim odgojem utječemo na dijete d se ponaša onako kako mi to očekujemo, pa to vrijedi i za školu. Ne znam kako biste reagirali da vam sada sin počne skitati, pušiti, postane bezobrazan ili radi nešto drugo što vam je potpuno neprihvatljivo. Vjerojatno ne biste samo rekli da to nije lijepo. Ukoliko vam je to što ne uči reagirajte kao i na svako drugo neželjeno ponašanje – sin vam sigurno zna koje su vaše zadnje granice koje ne smije preći. No ako imate donekle razumijevanje za njegov odnos prema školi i toga je svjestan pa se može i dalje tako ponašati. Vaš posao nije motivirati ga za učenje već od njega to očekivati. Vjerojatno ni vi niste motivirani za mnogo svojih obaveza, pa ih ne prestajete raditi.
Poštovani,
Imam pitanje za psihologa. Da li previše aktivnosti (tri tretmana sedmično), kao što su odlazak kod logopeda (30 min), defektologa (30 min), radnog terapeuta (2 sata sedmično) i to skoro uvjek praćene plačem mogu nauditi malom djetetu uzrasta od 28 mjeseci. Sve se ovo mora ispoštovati jer dijete ima problema sa govorom, ali kako da znam da li je to za njega previše stresno, do koje granice da idem. Stručni tim sa kojim radi kažu da mora proći vrijeme prilagodbe ja to razumijem ali strah me kao roditelja koliko će on to moći izdržati. Jako zabrinuta majka.
Draga zabrinuta majko,
činjenica je da je za smanjivanje teškoća u razvoju najvažniji rani i cjeloviti tretman. Znam mnoge majke koje nisu imale ili nemaju mogućnosti pružiti svom djetetu sve ovo što se vama nudi. Vjerujem da je sve to naporno i za vas i za dijete no ono što se ne postigne u toj dobi često se naknadno ne može nadoknaditi. Kako će dijete reagirati često ovisi o tome kako reagira roditelj. Ukoliko vi dolazite sa strepnjom i nelagodom slično će reagirati i vaše dijete. Preporučam da pokušate savladati svoju zabrinutost i s povjerenjem prepustite terapeutima da rade svoje. Ponavljam, mada je sada naporno važno je to odraditi kako bi se teškoće smanjile i riješile. Da vam je dijete slomilo nogu išlo bi na zahtjevne i bolne fizikalne terapije, no znali biste da je to važno da bi ponovno moglo hodati. Pokušajte na ove tretmane gledati na isti način.
Pisala sam vam nekoliko puta tijekom ove šk.godine i željela bih vam zahvaliti što ste mi pomogli. Zapravo, reći nekome problem koji me muči, pomoglo mi je. Imam sina u drugom razredu i malo po malo prihvaćam da će glavne predmete - hrvatski, matematiku i prirodu imati zaključnu ocjenu dobar.Po struci sam profesor pa me to zato i mučilo. No, najvažnije je da je on jedno divno, pristojno dijete, senzibilno i spremno pomoći, da se uvijek lijepo ponaša. U školi se trudi najviše koliko može, isfrustrirana sam, izgleda, ja. On nema nikakvih problema. Bar mi se tako čini. Eto, ovo je trebala biti zahvalna a ja opet o problemima.
Poštovana,
Mada ovo nije pitanje koje traži odgovor željela bih dodati komentar. Drago mi je da su vam pomogli odgovori, no izrekli ste najvažniju stvar: postali ste svjesni što vam je kod vašeg djeteta najvažnije i prihvatili ste ga takvog kakav je. Slažem se s vama da je važnije kakva je osoba nego kakav je učenik. A naročito mi se sviđa da ste osvijestili svoje frustracije i to je najbolji način da nadalje sa sinom razvijate zdrav i uspješan odnos.
Poštovani,
moja kćerka će za koji dan napuniti 3 godine, a još uvijek ne izgovara veliki broj glasova, konkretno brine me glas v koji skoro nikako ne govori, glas f koji mjenja sa s i glas h koji ne izgovara. Inače riječnik joj je bogat i svaki dan usvaja sve više novih riječi. Imam li razloga za brigu?
Poštovana,
rekla bih da ne. Pišete mi da je dijete počelo intenzivno progovarati, i sada će se većina izgovora usvajti kroz godinu, do godinu i pol dana. Naravno vi i dalje potičite, usmjeravajte pozornost na glasove koji zapinju, ali samo kao govorni model, bez inzistiranja da dijete ponavlja za vama. Kada bude spremo, bude proizvelo glas ispravno.
Poštovani,
možete li mi pomoći, dijete od skoro tri godine ništa ne govori, razumije skoro sve ali u zadnje vrijeme se dešava ako hoće nešto npr. da mu pušem balon on mi donese bocu i kaže aaaaa to mi je znak da hoće da se igra da mu pušem balone, sada bilo šta da hoće ili neće kaže aaaaaa. Da li je to neki znak da će brzo progovoriti. Tako sam sretna jer prije nije pokazivao interesovanje za bilo šta, sada je po tom pitanju odličan, može se sa njim lijepo igrati ima više strpljenja. Samo me još muči taj govor, ali nadam se dobru. Lijep pozdrav.
Poštovani,
s tri godine dijete i koje kasnije progovara treba imati određeni fond riječi. Mama, tata, da, ne, još, tu, tamo.... Uz to važno je da koristi gestu, koja prethodi razvoju jezika i govora, otvara i omogućava komunikaciju.
Naravno, postoji određeni broj djece koja kasnije progovaraju i sve uspiju savladati, ali ja ne bih čekala da se to dogodi samo po sebi, uz ideju da je moje dijete baš u tom postotku, onih koji kasnije progovaraju. Znači krenite tražiti stručnu pomoć, logoped, psiholog, neuropedijatar, i prema potrebi što stručnjaci preporuče. Između 3-5 godine usvaja se baza materinskog jezika, brzo i lako, tako da je sada pravo vrijeme za poduzimanje određenih potrebnih stimulacija. I onda se možemo nadati da sve bude u redu.
Imam sina od 2 godine i 10 mjeseci koji jako malo priča. Ima veliki fond riječi ali jako rijetko veže rečenice i uglavnom su to jednostavne rečenice od dvije riječi, ponekad se pojavi i treća riječ. već smo posjetili logopeda koji nas je uputio na daljnju obradu kod neuropedijatra. Neuropedijatar je rekao da se po njegovom mišljenju on sasvim uredno razvija jer je sa njim on jako dobro komunicirao, pokazivao mu dijelove tijela davao pet, i odgovarao sa da ili ne kad ga je nešto pitao. Pohađa vrtić i tamo se jako dobro slaže sa svom djecom i tete su zadovoljne s njim. Razumije sve šta mu se kaže i izvršava i složenije naredbe, ali me brine to što jako malo veže rečenice i dosta riječi izgovori samo prva dva ili tri slova tako da ga osim mene drugi slabije mogu razumjeti. Još da napomenem da se koristi i gestama kad nešto ne zna izgovoriti ili koristi neki svoj jezik. Molim za savjet!! Unaprijed zahvalna mama.
Poštovani,
odlično je što vaš sin razumije, izvršava naloge, komunicira, upotrebljava geste... sve to na upućuje da se jezik "iznutra", mentalno razvija. Kada koristi gestu uz neku riječ, to je zapravo rečenica.
Moji savjeti bi više išli u smjeru poticanja razvoja cjelokupne motorike, vožnja bicikla, trampolin, penjanje, skakanje, role.., jer će te aktivnosti pospješiti i razvoj mikromotorike govrornih organa (usta, jezik, stabilizacija čeljusti...). Isto tako sve igre prstićima su dobrodošle, različite igrice bockalice, plastični čavlići, modeliranje plastelina, tijesta, sjeckanje voća, povrća...
Također budite i dalje uporni i naglašavajte sve slogove u riječi, kada dijete izgovori me, u riječi me-do, dodajte taj dooo, malo prenaglašeno, afektirajući, uz puno ritma, da to je me-dooo.
Nastavite pratiti razvoj i dalje, budite usmjereni na pomake (danas govori više nego prije dva tjedna), ne na završni cilj - razgovor punim rečenicama.
Poštovani,
moj sin ima 7,5 godina. Imao je epileptičke napade, to smo otkrili prije 8 mjeseci. Uzima depakine, ima poteškoće govora, nije pričao do nedavno ništa, a sada već ide na bolje. Moje je pitanje da li će pričati ikad normalno? Hvala unaprijed
Poštovani,
prognoze kako će govor dalje napredovati nemoguće je dati. Ono što možete raditi je da stalno potičete govor i u suradnji s logopedom provodite dogovorene vježbe. Pišete mi da ima pomaka u govoru, i to je ono što je važno, da se pomak i napredak nastavljaju. Za mozak kažemo da je "plastičan". To znači da se stalno može razvijati i mijenjati, modelirati. Ono što će te pozitivne promjene potaknuti je redovita i konstantna stimulacija i vježba.
Poštovani,
Obraćam Vam se za pomoć. Naime, imam kćerkicu staru 3 godine i mjesec dana. Primjetili smo problem da ona na neki način ne želi da aktivno komunicira sa nama, točnije vrlo često prepričava rečenice i događaje iz crtanih filmova i slikovnica. Uglavnom ako je pitamo gdje je bila ili šta je radila to pitanje moramo ponoviti nekoliko puta dok odgovori, a u međuvremenu nam ispriča neku priču iz crtanog filma ili slikovnice. također, ona te rečenice iz crtanih filmova jako tečno izgovara i bez ikakvih problema. Isto tako nije zainteresovana niti za druženje sa drugom djecom. Ukoliko se nađe u društvu obično nastoji da se osami pri čemu i tada prepričave te odlomke iz crtića ili slikovnica. Važno je napomenuti da imamo i mlađu kćerku staru gdinu i tri mjeseca, na koju je ljubomorna.
Poštovani,
iz vašeg opisa djetetovog ponašanja uočava se da kćerkica ima poteškoća komunikacijske prirode. Sama ljubomora na sestru, ne čini mi se kao glavni razlog takvog ponašanja. Uglavnom, savjetujem vam da što prije posjetite psihologa i logopeda da zajedno naprave procjenu komunikacjskih, govorno-jezičnih i intelektualnih sposobnosti. Dijete od tri godine se već vrlo spretno, jednostavnim rečenicama može sporazumijevati s okolinom. Između treće i pete godine usvaja se baza materinskog jezika, tako da svaka stimulacija i dodatni rad daju najbolje rezultate upravo u ovo vrijeme razvoja.
Imamo sina od 20 mj. koji baš ništa ne priča. Sa 12 mj. je govorio mama, tata, baba i odjednom je prestao pričati. Nije doživio nikakav šok da bi mogli tome pripisati prestanak govora. On stalno nešto brblja na svom jeziku. Inače razumije sve što mu se govori. Geste ponavlja ali riječi ne. Rekli smo za taj problem pedijatrici i rekla nam je da se ne moramo brinuti ako on razumije naredbe i da će on progovoriti u rečenicama. E sad da li da potražimo pomoć logopeda, psihologa?
Poštovani,
prvo što i ja analiziram iz vašeg pitanja je da li dijete te dobi razumije i komunicira na neki način (geste), izražava svoje potrebe. To je dobar pokazatelj razvoja, ali ipak u toj dobi bi već trebao koristiti određeni broj smislenih riječi, ne nužno rečenica. Samo jedna riječ ima ulogu cijele rečenice, kontekstualno. Znači da govori, mama, tata, dede (deda), baba (baka), tu, to, ne, da... nešto. Tako da svakako krenite na logopedsko savjetovanje, i prema preporuci možete uključiti pregled, psihologa, audiologa. Bolje reagirati prerano, nego prekasno.
Poštovani,
imam jako velik problem sa verbalnim izrazavanjem. Kad pokušavam nekom nešto objasniti sva se spetljam, izgovaram nerazumljive rečenice, ljudi ne mogu shvatiti što pokušavam reći i vrtim se u krug sa par riječi. Ne znam koga bih mogla zamoliti za pomoć, logopeda ili?
Poštovana,
može logopeda, ali i nekog od stručnjaka za komunikologiju, ili stručnjaka za neurolingvističko programiranje, psihologa, misli da je vaš jezični problem više vezan uz sam nastup i izlaganje, nego samo jezičnu teškoću?
Možda prvo da provjerite kod logopeda, jezično znanje korištenje, a zatim prema preporuci tražite pomoć dalje.
Poštovani,
imamo problem jer je odbijen prijevremeni upis u prvi razred radi slabog kopiranja slika, crtanja, motorike... Dijete sve drugo prolazi bez problema. Da li da ponovimo testiranje, da li da se žalimo jer ona sad odbija razgovor i tužna je zbog prijatelja.
Poštovana,
ne znam koji vam je glavni motiv prijevremenog upisa?
Grafomotorika je izrazito važna u prvom razredu jer su sve aktivnosti vezane uz pisanje, crtanje, izrezivanje...., tako da su kolege iz vrlo objektivnog razloga odlučili da je bolje za dijete da pričeka svoj redovni upis. Budite podrška svojoj djevojčici, istaknite dobre strane što će još godinu dana ići u vrtić, uključite u dodatne aktivnosti, i time potaknite daljnji intelektualni, ali i emocionalni razvoj. Kako je sada tužna zbog prijateljica, koliko bi bila tužna zbog neuspjeha u školi, ili koliko bi dodatnog truda trebala ulagati da ih dostigne.???
Sljedeće godine će joj sve to biti lako, i prvi susret sa školom biti će joj ugodan, a taj osjećaj imati i će za cijeli život.
Imam sina 10 godina koji ima problem mucanja od treće godine. Mi idemo logopedu već 7 godina ali nema rezultata. Promijenili smo već tri logopeda ali način liječenja je isti (vježba samoglasnika, čitanje sa razvlačenjem, puhanje svijeće, balona itd). U toku njegovog liječenja bilo je dobrog i lošeg perioda ali u zadnjih godinu dana on jako loše priča, toliko loše da ne može izgovoriti riječ i odustane a on muca skoro na svakoj riječi. Da li to ima veze sa njegovom starosnom dobi jer možda ulazi u rani pubertet? Da li će se njegov govor u pubertetu pogoršati još više? Mama
Poštovana,
pronađite i četvrtog logopeda, ali svakako uključite i psihologa u rad s djetetom. Najbolji rezultati pokazuju se timskim radom logopeda, psihologa, dijeteta i roditelja. Ovaj oblik problema i njegovo rješavanje zahtijeva maksimalnu uključenost i angažiranost svih. Govor proizlazi iz cijele osobe, tako i rješavanju govornih poteškoća treba tako pristupiti.
Pubertet može biti jedan od razloga pogoršanja fluentnosti govora. Pubertet je sam po sebi za dijete razdoblje brojnih promjena. Djeca koja i nemaju problema s govorom ponekad imaju poteškoća s govorom pred grupom, razredom u toj dobi. Svi me vide, čuju...Da li će se govor pogoršati ili ne ovisi o brojnim činiteljima, ali ako dobro "prohodate" razdoblje puberteta sigurno će se poboljšati.
Kćer planira unuku upisati u talijansku školu u Rijeci. Dijete ne govori i ne razumije talijanski jezik. Zanima me da li je to dobra ili loša odluka i kako može utjecati na razvoj djeteta. Kćer želi da unuka nauči talijanski ali moje je mišljenje da to nije dobro za dijete. Hvala unaprijed na odgovoru. Zabrinuta baka
Poštovana,
djeca lako i brzo u igri i govoru usvajaju novi jezik. Naravno važno je da nema utjecajnih poteškoća koje bi mogle izazvati probleme zbog dvojezičnosti. To znači da je dijete urednog razvoja i da je govorno-jezični razvoj protekao uredno - dijete je na vrijeme progovorilo, nema poteškoća u izgovoru i u razumijevanju materinskog jezika. Također važno je osigurati dobru pomoć i podršku u početku nastave, možda iskoristiti ljeto da usvoji neke osnove talijanskog jezika. Često nam u školu dolaze djeca iz drugih govornih područja, i kroz nekoliko mjeseci, uz pomoć, dobro usvajaju, u našem slučaju hrvatski jezik. Ako se poteškoće bilo koje prirode jave, važno je što prije reagirati, a i oko upisa ćete se sigurno posavjetovati sa stručnom službom škole.
Imam sina koji kreće u školu, vodila sam ga na liječnički pregled i kod pedagoga. Po njihovom mišljenju on je emocionalno nezreo, nije išao u vrtić.Ima brata 13 godina kojega kopira u svemu, a po naravi je jako tvrdoglav. Da li da ga odvedem kod psihologa na razgovor? Mama
Poštovana,
Svakako. Psiholog će vam pomoći da objektivnije sagledate situaciju. I vaš mlađi sin, bez obzira što kopira starijeg, treba preuzimati odgovornost za svoja ponašanja. Također ako vam je dilema da li krenuti u školu ili ne, psiholog će vam pomoći u donošenju odluke.
Poštovani,
Imam sina od 3 godine koji još ne govori, ima problema i sa senzornom motorikom, finom motorikom, koncentracijom, pa baš iz tih razloga vodimo ga u jednu ustanovu koja se bavi sa djecom koja imaju poteškoće govora kao i druge razvojne poteškoće. Jednom sedmično vodimo ga na terapiju i ostaje sa tetom koja radi sa njim dva sata. Moram napomenuti da je ovo tek naš drugi odlazak kod njih. Problem je sljedeći, moj muž uđe svaki put sa njim i ostaje jedno desetak minuta i onda napusti sobu, oni su nam rekli da on mora ostati sa tetom SAM jer to je jedini način da se navikne na novo okruženje i rad. Svaki put odplače jednu turu, ponekad tako jako da povraća, ali se vremenom pomalo smiri i prihvati situaciju onakvu kakva je. Molim za savjet šta da radim, da li da dolazimo češće kako bi se on što prije prilagodio, mislim dva puta sedmično možda po sat vremena, ili da dolazimo jednom sedmično kao do sada. Znam da svaki odlazak kod njih doživimo kao veliki šok kako za njega tako i za nas (zbog njega jer nam je strašno teško ostaviti ga a moramo). Strah koji on svaki put osjeti je veliki iz kog razloga sada se plaši puno stvari kojih se nije plašio prije. Da li mu toliki strah može nauditi? Ali jednostavno nemamo drugog izbora. Moram da kažem da se već vidi napredak, što se tiče samog rada sa njim sada je puno mirniji i kontakt oko - ruka su znatno bolji. Unaprijed se zahvaljujem. Zabrinuta mama.
Poštovana mama,
najbolje bi bilo da u toj ustanovi porazgovarate sa stručnjacima o svojem razmišljanju i viđenjima situacije. Otvoreno i bez ideje da ćete nekoga povrijediti, jer samo iskrenost u komunikaciji može dovesti do napretka u vašem odnosu, dijete, terapeuti, roditelji. Također važno je da vi kao roditelji porazgovarate o svojim strahovima kada ostavljate dijete, o svojim očekivanjima i brizi.... jer i to može uzrok zbog kojeg je vaše dijete nemirno. Ono osjeća vaš strah, vi ne govorite, a ono ga ispoljava.....Strah i stres definitivno čine štetu na svim područjima, emocionalnom, intelektualnom, fizičkom.... Porazgovarajte.
Poštovana!
Moj sin ima 2 god i 3 mjeseca i skoro ništa ne priča, samo mama, go i bravo. Prije je govorio i baba i buba i onda totalna bokada. Vjerujte mi toliko sam zabrinuta i naručila sam pregled kod logopeda. Dijete sve rauzmije što god da mu kažem, čak sam ga testirala i dobro čuje, znači s njim je sve u redu samo što ne priča. Samo ako može savjet i da li može biti nešto ozbiljno. Ja sam zaposlena i tako da sam odvojena od njega cijeli dan. Unaprijed hvala.
Poštovana,
dobra je informacija da vaše dijete razumije i komunicira. No svakako napravite potrebne preglede, logoped, psiholog, neurolog, ili što vam stručnjaci preporuče. Ponekad razvoj može ići malo disharmonično, ali da bi bili mirni, ili na vrijeme poduzeli potrebne postupke svakako obavite dijagnostiku.
Poštovani,
imam sina u 2.razredu koji će uskoro napuniti 9 godina. Otac je prestrog (s metodama od prije 50 godina) a ja kraj njegovih odluka izgledam preblaga. Na koji način taj nesklad u odgojnim postupcima može utjecati na razvoj djeteta? Unaprijed hvala na odgovoru. Jedna mama.
Poštovana.
Pitanje koje ste postavili vjerojatno je svakodnevno pitanje svih obitelji. Uvijek je jedan roditelj stroži a drugi blaži, ili se izmjenjuju ovisno o tematici. Zapravo nitko ni sam nije uvijek jednako popustljiv ili strog (ajde, danas iznimno može…) djeca to vrlo rano shvate i znaju kada , od koga i na koji način što tražiti. Problem može nastati samo ukoliko se roditelji ne mogu dogovoriti oko bitnih vrijednosti. Iz vašeg pisma ne razabirem da li govorite o prestrogom i preblagom u očekivanju ponašanja djeteta ili o metodama kažnjavanja. Za djecu nisu štetna očekivanja roditelja ali može biti štetan način na koje se ona pokazuju – tjelesno kažnjavanje, omalovažavanje, kritiziranje djeteta a ne njegovog ponašanja… No svakako za djecu nisu poželjne svađe roditelja naročito kada su ona sama predmet svađa. Važno je da se kao roditelji dogovorite osnovne i zaista važne stvari – npr. ponašanje prema drugima, odnos prema obavezama, školi, slobodnom vremenu – i u tome usaglasite stavove. Potrudite se da si međusobno ne prigovarate o odgoju pred djecom već to raspravite nasamo.
Poštovana,
imam sina u prvom razredu. Bistro je i pametno dijete. U školu je došao s velikim predznanjem iz vrtića gdje je uvijek u svemu bio prvi. Također je i prvo dijete u obitelj (ima još brata (5) i sestru (1)). Kod njega se često javlja veliki revolt i ljutnja kad nije prvi, a u posljednje vrijeme i kad nije u nečemu uspješan. Tada burno reagira, ljuti se,a češto i baca stvari. Školske "kazne" poput ispitivanja, zapisivanja na njega baš ne djeluju jer ih i ne razmije. S njim puno razgovaram i vide se poboljšanja ali nisu dugotrajna. Kojim metodama mu pomoći da shvati da ne mora uvijek u svemu biti prvi i da u školu ide učiti (da može imati greške, da mu se može dogoditi da zaboravi bilježnicu, pribor i sl. te da ne mora tako burno reagirati? Puno hvala.
Poštovana,
svi mi volino biti dobri i uspješni a naravno da smo kao roditelji ponosni kada nam je dijete takvo. No u životu naučimo da ne možemo biti jednako uspješni u svemu i to je lekcija koju djeca trebaju naučiti. Navodite da je vaš sin uvijek bio prvi (i u obitelji i u vrtiću) i sigurna sam da ste kao obitelj na to bili ponosni. Sada kad u školi to ne postiže baš uvijek dijete može imati osjećaj da je razočaralo očekivanja odraslih, čak i kada mu se to izravno ne kaže. Navodite da razgovarate s djetetom no naše riječi baš nemaju veliki utjecaj na dječje ponašanje. Nije važno što govorimo djetetu ukoliko iz našeg ponašanja ono zaključuje nešto drugo. Konkretno ako velimo djetetu da ne mora uvijek biti najbolji ali se istovremeno razočaramo dobivenom slabijom ocjenom dijete će naravno reagirati na naše ponašanje a ne riječi. Isto tako nema smisla naširoko mu objašnjavati da nije lijepo bacati stvari i praviti drame oko zaboravljene bilježnice. Vaš sin već dobro zna kako vi reagirate kada je nešto stvarno važno, npr. kada udari brata ili sestru, a dugačke razgovore i objašnjavanja treba samo preživjeti. Ukoliko zaista želite da neka ponašanja prestanu jednostavno i odlučno mu recite da želite da s tim prestane. Kada se ponovi nemojte raspravljati o tome što je bio uzrok već jednostavno samo ponovite da se opet ponašao kako ne želite. Ukoliko uspijete biti dosljedni i odlučni rezultati će biti vidljivi vrlo brzo.
Zanimljivi članci:
